sportski magazin

/
/
Željko Zeljković – REDAK ČOVEK U SMUTNOM VREMENU

Za „Praštanje uspeha“ govori Željko Zeljković, ultramaratonac, Pančevac koji nikog ne ostavlja ravnodušnim.

 

REDAK ČOVEK U SMUTNOM VREMENU

 

 

Ovo mi se još nije dogodilo. Junaka prče, Željka Zeljkovića, zvanično, upoznao sam tek pre nekoliko dana, pri našem prvom susretu, kad sam i pravio ovaj intervju, ali, još od telefonskog poziva, dan, dva, pre viđenja, tokom tog razgovora, stekao sam utisak da čoveka poznajem oduvek. Takvu vrstu neposrednosti, retko ćete sresti, posebno sad, u vremenu, kad je sve što miriše na dobrotu i čovekoljublje, zapalo u vir iz kojeg se ne isplivava. Posredno, Zeljkovića pratim već neko vreme, jer to što radi, a reč je o jednom od najboljih atletičara naše zemlje na dugim, za mene, predugim deonicama. Naime, ultramaratoni su njegova specijalnost, a trke na 24 sata, doktorati izdržljivosti ljudskog uma i tela. Biće reči o njegovim uspesima i podvizima u nastavku teksta, ali pre toga, želim da vam prenesem utiske o ovom sjajnom čoveku i sportisti.

 

 

Ranije mi je tako izgledalo, a sad sam potpuno uveren, kod njega nema fragmenata nezavršenosti, a sugestivnost i emotivnost,  ovog skoro četrdesetčetvorogodišnjaka, potpuno me ohrabrila i uverila, još uvek postoje ljudi principa, nimalo narcisoidni zbog uspeha. Njegova želja da bude drugačiji, u stvari, njegov je put da ostane svoj. Nije to lako u današnjoj Srbiji, koja ne voli kad štrčiš. Ipak, on odoleva. Dok smo razgovarali, najviše me dojmio njegov smisao za život i to što radi u sportu.

 

 

„Veruj mi Rora, uopšte mi nije važno da li ću biti prvi na nekom takmičenju, na postolju. Uvek stremim da završim trku, a to smatram svojim najvećim uspehom.“ -zapamtio sam ove rečenice, svog sagovornika, kao relikviju najvećih, koji nikad ne odustaju, posebno ne kad je najteže.

 

 

Željkov otac Sretko, bivši fudbaler pančevačkog Dinama, obeležio je čitav jedan period u istoriji renomiranog sportskog kolektiva iz grada na Tamišu. O ovom sjajnom čoveku, nažalost, nedavno preminulom, možete čitati u posebnoj rubrici ovog teksta, ali, želeo sam da istaknem, kako je i njegov naslednik počeo na igralištu, pikajući loptu. Svakako da je genetika učinila svoje, bio je vidljiv i talenat, ali, kao dete čiji je roditelj bio više nego uspešan, to breme je bilo preveliko za Željka. Sklonio se, a sad se najbolje vidi, koliko je to bio dobar potez. Fudbal nije mnogo izgubio, ali je zato atletika dobila asa.

 

 

Rekoh nešto o počecima u sportu. Interesantno mi je, ali, kad se znaju sve okolnosti, ne čudi što se Zeljković u atletici obreo kao već zreo čovek, na kraju tridesetih godina. A, možda se ne bi ništa veliko ni dogodilo, da nije primetio koji kilogram viška na sebi. To ga je nateralo da kupi traku za trčanje i to je bila osnova svega. Bez neke pomodne vreve i uticaja, jednog dana odlučio je da prosto, stvarno protrči. Već je igrao fudbal sa društvom u hali na Strelištu, i trčkarao za sebe. Kad je u Narodnoj bašti, prvi put, pretrčao 10 kilometara, kako mi priča:

 

„Nešto, kao da se u meni prelomilo. Baš sam bio srećan.Tačno se još uvek sećam tog dana“.

 

Istovremeno, čitao je svu moguću literaturu o trčanju.

 

 „Tako sam i saznao-ko može da istrči 10 kilometara, sigurno može i polumaraton.“-dodaje rečenicu, kao primarni motiv, za stvarni početak atletske karijere.

 

 

Opet, splet čudnih okolnosti iskrsao je pred njim. Naime, jedan kolega, te 2014. predložio mu je da trče „Beogradski maraton“. Prijavio je druga, međutim, on se razboleo, pa je odlučio da se i sam pojavi u srpskoj prestonici. Pred start trke nije umeo ni  broj da prikači, a i patike mu nisu bile adekvatne. Ipak, stazu polumaratona je prevalio za jedan sat, 48 minuta i osam sekundi. Bio je to sjajan rezultat za jednog amatera. Valjalo je uzeti u obzir i samu konfiguraciju terena. Po povratku, jedva je od bolova ušao u auto, kako bi se vratio u Pančevo, ali, sreći nije bilo kraja. Pamtiće 2014. po polumaratonima u Novom Sadu i još jednog u Beogradu, ali i po jednoj situaciji koja je pretila da kaže zbogom trčanju.

 

„Ma, u jednom trenutku mi se sve smučilo. Nisam više želeo da trčim. Ipak, to je trajalo svega nekoliko dana, pa sam ponovo krenuo i to traje do danas.“ -prepričava mi Željko, svoju prvu sportsku krizu.

 

 

 

Zapravo, prava prekretnica je usledila kad je upoznao Ljilju Tasić, Mihalja Šulju i Marinka Kneževića. Sa ovim Pančevcima sve je postalo lakše, a 2015. istrčao je oko 100 trka i svoj prvi maraton. Desilo se to u Novom Sadu. Bio je prijavljen za duplo kraću deonicu, ali, u sekundi, na licu mesta, odlučio da se prebaci na trku koju je proslavio Grk-Filipide, vojnik, koji je, prema legendi, trčao od grada Maratona do Atine (42,195 metara) da javi: „Persijanci su poraženi u Maratonskoj bici“. Uspelo mu je to za 4 sata i pet minuta, što se može smatrati solidnim vremenom za amatera. Sledeće godine, dakle 2016. kreće „ludilo“. Sa, sada već prijateljem, Šuljom, odlazi na Palić, gde se održavalo državno prvenstvo na 24 sata.

 

Ovde moram da zastanem, sa opisom karijere Željka Zeljkovića, jer hoću da vam objasnim šta znači trčati 24 sata, ali, neprekidno. Recimo, na Paliću, staza je dugačka 550 metara. Vi krećete u podne i kraj je za svakog ko sutra u isto vreme prođe kroz cilj. Da se razumemo, može da se stane, predahne, okrepi, ali, ako želite ozbiljan rezultat, toga mora biti što manje, čak, nimalo.

 

 

 

 

 

 

Da se sad vratim na Palić. Priča mi Zelja dalje:

Malo je bilo ljudi u Srbiji koji su uspeli za 24 sata da pretrče 200 i više kilometara. Tek nekolicina. Elem, Jovica Spajić, naš najbolji ultramaratonac, prolazi 102 kilometara, a ja sam kod „stotke“. Interesantno je kad stigneš do 100 kilometara daju ti baklju, i simboljično trčiš jedan krug držaći je u rukama. I sve je bilo super do 180. kilometra kad su krenuli grčevi. Teško je to opisati. Jednostavno, nisam mogao više da trčim brzo. Pomislio sam to je to, dosta od mene. E, onda se pojavljuju Jovica i Šulja, i kao pravi sportisti i prijatelji, kreću da me bodre i ne dozvoljavaju da odustanem. Na kraju sam uspeo, otrčao još tih dvadeset kilometara i ušao u reprezentaciju Srbije. Stao sam na 202 kilometra i bio odmah uz najbolje u našoj zemlji.

 

 

Bila je to njegova prva trka na 24 sata i odmah je ušao u nacionalnu selekciju. Od tada, sve se menja, a Željko Zeljković shvata u kom smeru će dalje ići njegova karijera. Malo, po malo, postaje jedan od naših najboljih ultramaratonaca. Sad i sam stižem do nečega što se retko sreće u životu, pa da kažem i u sportu. Naime, tokom razgovora sa ovim izuzetnim čovekom, shvatam da je preskroman u odnosu na postignute rezultate. Više puta sam čuo od njega rečenicu:

 

 „Ja sam jedan običan čovek“.

 

Kako da ne, mislim se u sebi, ali, ko poznaje mog sagovornika, to je on, i najbolje sebe opisuje kroz reči koje je sam za sebe izrekao. Ta skromnost, toliko ide uz njega. Ipak, meni se to ne uklapa u herojstvo koje je dostigao. Znate, kad iza sebe imate 78 maratona i ultramaratona, naravno da je potrebno, posebno naglasiti te uspehe. Da pitam ja vas-koliko ljudi poznajete koji mogu da trče 24 sata? Koliko vi možete da istrčite, uopšte? Dakle, Zeljković zaslužuje puno poštovanje za sve što je do sad uradio i za ono što sledi. On na pravi način promoviše Pančevo i našu Srbiju. Kako smo mu uzvratili? Sigurno ne, po zaslugama, ali nije fer da tu sramotu delimo na ravnomerne delove. Pisaću vam kasnije o njegovom humanitarnom radu, za koji je dobio tek zrnce onog što bi mu pripalo da živi u zemlji koja ume da ceni herojstvo. Svakako, ne očekuje on nikakve nagrade unapred, jer, njegova dela onda ne bi bila tako upečatljiva, ali, makar poštovanje, pa to mora da se iskaže svima koji su spremni na žrtvu. Zeljković je i veoma duhovit čovek, a ko prati njegove kratke opaske na društvenim mrežama, dobro zna o čemu pričam. Ipak, na mene je ostavio utisak veoma emotivnog borca u životu. O svojoj porodici, prijateljima, rivalima, kolegama sa posla, pričao je toliko lepo, kao pesnik posebne vrste. Redak čovek, velikog srca.

 

 

Hteo sam da razgovaramo u Narodnoj bašti, ili na pančevačkom keju, čak sa njim pretrčim koju stotinu metara, ali, uporna kiša koja je padala prošle nedelje, pokvarila mi je plan. Zato, sreli smo se kod njega, u stanu, malom, ali veoma lepo sređenom, u kojem centralni deo zauzimaju odličja koje je osvajao tokom prošlih godina. Pehari i medalje, na koje je ponosan, samo su deo vredne kolekcije. Za mene, njegove uspomene, ti divni sadržaji kojih se prisećao, nikad ne zaboravivši prijatelje, isto su toliko važne, pa ću ih zato i podeliti s vama, u tekstu koji sam napisao. Tako, i one ostaju kao vrednost koju mu niko nikad ne može oduzeti.

 

 

 

 

PORODICA

 

 

Čoveka porodica može da uvede u svet dobrote, lepote, sadržaja, ali ume i da upropasti. Na sreću junaka ove priče, rastao je uz divne roditelje i sestru. Sretko Zeljković, Željkov otac, rođen je u Srpskoj Crnji, ali se sa sestrom, kao dečak, otisnuo do Kikinde, gde je načinio prve fudbalske korake, u tada poznatom ŽAK-u. Nekom prilikom na delu ga je video čuveni Đorđe Kačunković, trenerska legenda pančevačkog Dinama, i doveo među plavo-bele. Stariji Zeljković je tako, u periodu od sredine 70-tih do polovine 80-tih godina prošlog veka, uz Đilasa, Uroševa, Milenkovića, Delića, Krunića i ostalih dinamovaca, obeležio jednu od najznačajnijih generacija, koji su se ikada pojavile na Gradskom stadionu, u centru grada na Tamišu. Zeljković nimalo nije uticao na sina da se opredeli za fudbal, kao što mu nije zamerio kad je prekinuo sa istim. Kad je počeo da trči, kao i svaki roditelj bio je zabrinut za zdravlje sina, ali,  bio je uvek podrška i to ona prava. Sretko Zeljković je tokom ove zime, nažalost, preminuo od posledica Covid-19, a njegov sin je s razlogom ostao začuđen, što se niko, ama baš niko, nije tim povodom oglasio u ime FK Dinama ili grada Pančeva. „Nova stvarnost“, što bi rekli proklamatori „novog svetskog poretka“ obuzima nas sve više, nemilosrdno koseći skoro sve stubove našeg društva. Tako, više kao utehu, pokušao sam da objasnim neutešnom sinu, kako stoje stvari, i da, danas, u gradu u kojem živimo, nema ko da brine o legendama, niti da im oda počast kakvu su više nego zaslužili.

 

        –Rora, sve mi je to jasno, ali neke stvari ne mogu da razumem i još manje da ih prihvatim“ , kroz suzne oči, drhtavim glasom, odgovara mi mlađi Zelja, pa nastavlja: „On je oduvek bio moja prava podrška. Kad god je mogao išao je da prati moje trke, bio je ponosan na sve što radim. Težak je to osećaj, sve se nekako brzo odigralo. Zahvalan sam mu što mi je podario to da budem u sportu. Inače, o tati se sve zna, kao fudbaleru i toj generaciji. Tvrdim, bio bi i odličan trener, ali, suviše je on bio pošten, da prolazi kroz tu priču. 

 

 

On je sa veteranima Dinama dugo bio aktivan, zar ne?

        –Tako je. Veterani su bili posebna priča. Stizali su svuda, širili lepu priču o Dinamu, družili sa ispisnicima. Inače, do pre pet-šest godina, dolazio je da sa nama igra mali fudbal. Voleo je svoje drugare i hvala ti što imam priliku da malo prozborim o njemu.

 

 

Da ne zaboravimo majku Nevenu i sestru Jasminu, kao i tvoje sinove Andriju i Marka. Sigurno si ponosan na njih?

        –Naravno. Majka je uvek bila tu za sve nas. Znaš kako to ide sa sportistima. Sestra je starija od mene, ali veoma smo privrženi jedno drugom. Andrija, moj stariji sin, sada ima 18 godina. Ima sklonosti ka atletici i već je istrčao stazu od 10 kilometara. Videćemo šta će se desiti u budućnosti. Marko je košarkaš. Trenira u „Tamišu“. Baš voli košarku. Dobri su momci i ja sam kao otac ponosan na njih.

 

 

 

 

OBIČAN ČOVEK, REKREATIVAC!?

 

 

Željko, već sam te malo predstavio svojim čitaocima, ali, za mene  Ti si istinski heroj, čak, čovek fenomen, ne samo srpskog sporta. Kažem to zato što si u prvom ultramaratonu, za 24 sata, pretrčao 202 kilometra i postao reprezentativac. Jeste, to nije samo za mene podvig već za svakog poštenog čoveka. ’Ajde, Ti se brani sad.

        –Već smo pričali, ti to znaš, ja sebe doživljavam kao rekreativca, običnog čoveka. Nisam profesionalni trkač, imam svoj posao, sve ovo mi, pre svega, pričinjava ogromno zadovoljstvo. Naravno, lepo je da zna čovek da ima ljudi koji to poštuju.

 

 

Ti si se, da kažem, za dugačke trke, opredelio i zbog ljudi koje si upoznao na početku karijere. Dosta su uticali na tvoj brzi razvoj kao ultramaratonca. Da li sam u pravu?

        –Sve si tačno rekao. Vidi, kad sam upoznao Ljilu Tasić, Šulju, Marinka, lako sam shvatio u kom će pravcu moja karijera. U njima sam video svoje uzore, ali i prijatelje. Ljilja me je posebno oduševila. O njoj se, neopravdano, malo zna u javnosti. Reč je o, po mom mišljenju, našoj najboljoj ultramaratonki. Ona je do sada učestvovala na 90 takvih trka, što je, samo posebi, uspeh nad uspesima.

 

 

 

 

 

ČOVEKOLJUBLJE, HUMANOST, DOBROTA, SVE U JEDNOM ČOVEKU

 

 

Nije jednostavno u nesređenom sistemu, kad se vrednosti gube kao pesak iz ruku, kad očaj nadvlada nadu. Posebno osetljivo je pitanje bolesne dece u Srbiji, čiji roditelji, često, jedini spas pronalaze u humanitarnim fondovima, i dobroti ljudi, koji, svako na svoj način, skupljaju novac kako bi svi kojima je to potrebno, ipak, otišli u lečilišta koja mogu, zaista, da pomognu. Jedan od ljudi koji je poslednjih godina mnogo učinio na tom putu, jeste i Željko Zeljković. On, da se pita, o svim svojim dobrim delima, ne bi ni zborio, jer misli, to je normalno, uz opasku: „Svako bi tako učinio“. Zeljković kao da je ispred svog vremena, kao da i sam nije platio danak, jer je izuzetan, pa u svom stilu, bez velike pompe, pomaže koliko ume i zna. Ja sam insistirao da kaže, makar nekoliko rečenica o svom humanitarnom delovanju.

 

        –Rora, za mene su iskrenost i dobrota najveća ljudska dostignuća. I sam sam prošao porodičnu dramu, a znaš kako je to kad je detetu potrebna pomoć. Meni su znani i neznani pomogli kad je bilo najpotrebnije, pa sam jedva dočekao trenutak da uzvratim. Tako sam prvi put trčao od Pančeva do Smederevske Palanke, za našeg malog Pančevca-Vladu Đorđevića. Posle desetak sati trčanja stigli smo na odredište, a postepeno, priključivali su mi se trkači iz cele Srbije. Tako je na cilj ušlo nas više od pedeset. Dočekao nas je ceo grad. Sandra Trojanović i ja  držali smo za ruke našeg Vladu i tako kroz centar Smederevske Palanke došli do kraja trke. Sećam se, skupili smo u toj akciji 4000 evra. To je bilo nešto najlepše što sam učinio u životu. Ostalo je zabeleženo da sam prvi uradio tako nešto, da u humanitarne svrhe, neko trči od grada do grada. Kasnije, još jednom sam trčao za svog sugrađanina. Hteo sam da to bude od Kosovske Mitrovice do Subotice, dakle kroz celu Srbiju. Ipak, nisu nam dozvolili tu maršrutu. Tako smo moja Lilja Tasić i ja, od Preševa krenuli, pa preko, Vranja, Leskovca, Niša, Paraćina, Velike Plane, Pančeva, Zrenjanina, Bačke Topole stigli do Subotice. Naša akcija je trajala devet dana i prešli smo tačno 581 km. Polazili bi u pet ujutru i trčali narednih desetak sati svakog dana. Skupili smo 13000 evra. Obe ove trke sam lično organizovao. Tada je moj sindikat iz Zavoda plaćao smeštaj nama dvoma i ja sam im beskrajno zahvalan na tome. Kad ti već pričam sve to, pomenuću i trku za porodicu Dudaš iz Zrenjanina. Trčali smo moj prijatelj Goran Nikolić, još nekoliko drugara i ja. Krenuli smo od hrama Svetog Save, u Beogradu, do Zrenjanina. Inače, Goksi je fenomen, i Ginisov rekorder. Trčao je 55 maratona za 55 dana. Zimus, to si i ti ispratio, trčali smo, nas nekoliko, od Pančeva do Kragujevca, za našu malu Minju. Uvek sam za to, da se pomogne.

 

 

 

 

 

Meni je zanimljivo da si ti već posle prve trke postao reprezentativac.

        –Znaš kako, rezultati su jedino merilo u sportu, a kad istrčiš za 24 sata više od 200 kilometara, to te kvalifikuje i za dres koji je namenjen reprezentativcima. Tako sam se i ja obreo u Francuskoj. Šta je interesantno? Šulja, Marinko, Ljilja i ja, sami, autom, bez ičije pomoći, otišli smo na to prestižno takmičenje, a reč je o prvenstvu Starog kontinenta na 24 sata. Do tog Albija putovali smo dva dana. Lepo nas domaćini dočekaju, ma sve je bilo super. Kad je krenula trka, negde oko 30. kilometra, mene su žuljevi „ubili“ i to u patikama u kojima, inače trčim. Pa, kad je krenulo loše, eto i grčeva. Ipak, sa svim tim problemima, a gubim i sat vremena kod masera, koji me vraća u život. Posle toga, ne stajem, i uspevam da za 24 sata pretrčim nepunih 203 kilometra, što je bio sasvim solidan rezultat, s obzirom na sve okolnosti na koje sam ti skrenuo pažnju.

 

 

Kad pominješ značajna takmičenja, koje bi još izdvojio?

        –Bio sam u Belfastu, na svetskom prvenstvu. Jovica Spajić nije dobio vizu tada, a Šulja, naš drugar Gacik i ja, kao za inat, svi se ispovređujemo. Upalila mi se tetiva, stigao sam do 122. kilometra i to je bilo to. Slično su i ostali prošli. U Temišvaru je 2018. bilo prvenstvo Evrope. Tamo sam istrčao svoj lični rekord od 212 kilometara, što me svrstalo među prvih 40 u eliti. Inače, pre toga, na jednom nadmtanju, na Paliću, išao sam 207 kilometara za 24 sata. Tad nas je Atletski savez Srbije, da kažem, uzeo pod svoje, i tako to traje do danas.

 

 

Verujem da ti je već dosadilo pitanje nas novinara, ali i drugih znatiželjnika, o čemu razmišljaš dok trčiš 24 sata? Šta si se sve vrzma po glavi, da tako to formulišem? Je l’ koristiš neki poseban sistem da prebrodiš ceo dan u trku?

        –Jeste, mnogi me to pitaju. Pričao sam već dosta o tome. Svašta mi pada na pamet kad počnem da trčim. Samo ne smeš, makar je kod mene tako, da počneš da razmišljaš gde je sutra 12 sati. Tu ljudi pucaju, da se izrazim tako. Mislim o mnogo čemu. Gradim kuću, pevam. Najbitnije je da se, isključiš. Na tim trkama je krug oko 1000 metara, pa je lakše, nego, recimo na Paliću, gde je duplo manja deonica. Imam svoj svet. Još da ti kažem, kad su neka manja takmičenja, recimo u Srbiji, vidiš svašta. Kad su velika nadmetanja, tu su svi spremni, onda je nekako i tebi lakše da guraš svoju priču.

 

 

Koliko znam, ti si član AK „Panonija“. Kako se snalazite?

        –Da, tako je. Tu su Aleksandar Dragović i Saša Stoilović, naš proslavljeni atletičar. Oni su u Upravnom odboru. Dobri smo, pri vrhu u Srbiji, kad je reč o tim dugačkim disciplinama.

 

 

Nedavno, prošao si kroz jedan dramatičan period u karijeri. I tebe je pokosio Covid-19. Čak mesec dana si bio van staze.

        –Vratio sam se baš sa jedne trke i osetim neku malaksalost, blagu temperaturu. Nisam se mnogo obazirao, jer hoće to posle napornog takmičenja. Međutim, ovog puta je bilo mnogo gore. Izolovao sam se baš ovde, gde nas dvojica sedimo, i punih mesec dana je trajao moj oporavak. To se desilo u julu prošle godine.

 

 

 

Mada su ti lekari preporučili da malo staneš sa ozbiljnim naprezanjem, nisi baš bio poslušan.

        –Vraćaš me u taj period kad sam se najviše borio sam sa sobom. Hteo sam da ispoštujem lekarske savete, ali moja priroda je bila jača. Relativno brzo posle tog prinudnog odmora, počeo sam prvo da trčkaram, a zatim se potpuno vratio ustaljenoj praksi, da svakodnevno, makar desetak kilometara istrčim. U avgustu sam izašao napolje, a već 5. septembra na programu je bilo prvenstvo Srbije, na Paliću. Deonica od 100km. Mislio sam, prijaviću se za 50 i to je to. No, dan-dva pre takmičenja, ipak, odlučim se za punu trku. Došli su Jovica Spajić, Miškeljin, Boki Jocić, baš se dobra ekipa okupila. Rora, krenem žestoko i oborim svoj lični rekord. Istrčao sam 100 km za 9 sati i 20 minuta, i osvojim treće mesto.

 

 

 

KAZNENO POPRAVNI ZAVOD PANČEVO

 

 

Ko bolje poznaje Željka Zeljkovića zna da već godinama radi u Kazneno popravnom zavodu u Pančevu, kolokvijalno rečeno, u zatvoru. Tamo je visoko pozicioniran službenik-komandir, a moj sagovornik je ponosan na svoju radnu biografiju. Na poslu, imaju razumevanja za njegov sportski angažman, što i te kako doprinosi svakom njegovom podvigu.

        –Uvek sam na poslu imao razumevanje u mom zavodu, u Pančevu. Izlazili su mi u susret kad god je trebalo. Razumeju me. Mnogo mi je pomogao i sindikat „Nezavisnost“, posebno da istaknem Dragana Čabrića. Svaki put, kad god je trebalo, uvek su bili tu. Možda bi naše Ministrastvo pravde moglo da prati šta rade sportisti iz njihove nadležnosti. Ima tu ozbiljnih rezultata, pravih podviga, a to je, meni se bar tako čini, ostalo neopaženo sa njihove strane. To kažem, jer mi, kao sportisti, promovišemo i svoje gradove, našu Srbiju, pa i zavode u kojima radimo. Recimo, mog prijatelja, Jovicu Spajića, koji je pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova, njegov ministar uvažava, napravi prijem za njega, kao što je bilo nedavno, kad je trčao na Aljasci i ubedljivo trijumfovao.

 

 

 

Mi razgovaramo u tvom stanu koji je prepun odličja. Koje ti je najdraže? Mogu li na takvo pitanje da dobijem odgor?

        –Možeš da shvatiš kako hoćeš, ali, veruj mi, svaka ova medalja, osvojen pehar, isto su mi dragi i ne bih ništa izdvojio kao neku posebnost. Putovalo se, takmičilo. Možda, za nijansu svetlije za mene su nastupi u nacionalnom dresu. Kad trčim za Srbiju, eto, neka to bude, da mi najviše znači.

 

 

Zeljo, kako se uopšte čovek priprema za nastup na 24 sata trčanja. Verujem da će se mnogi složiti, to je više od izazova?

        –Nema nekog posebnog recepta, hajde da tako kažem. Jutros, pre nego što ću se sresti s tobom, mada je padala kiša, išao sam duže od desetak kilometara, a kad te ispratim, bar još toliko ću istrčati. Juče, recimo, trčao sam trideset punih kilometara. Znaš kako, ja uopšte više ne razmišljam o samoj kilometraži. Jednostavno, samo trčim. Dosta zavisi kad je konkretno takmičenje. To je to.

 

 

Svi se bave sportom iz nekog razloga. Da kažem, teže uspehu. Šta bi tebe zadovoljilo, da pomisliš, eto, to je to.

        –Nikad nisam mašatao o rezultatu, kao takvom, mislim na rekorde ili medalje. Meni je uvek bilo najvažnije da završim trku. Da zadovoljim sebe. Ima mnogo bržih i boljih trkača, potpuno sam svestan toga. Već sam i stariji. Ima još nešto. Rekao sam već, ja sam amater. Kad bih se ja samo trčanjem bavio, živeo pod tim režimom, mislim na ishranu, opremu i sve drugo, kad pomisliš na profesionalizam, možda bi drugačije razmišljao. Ovako, to je to. Ja obujem patike i trčim. Nemam kontrolu kilometara.

 

 

 

Pomenuo si ishranu i opremu. Dokle si ti stigao po tom pitanju. Šta bi za tebe bilo idealno?

        –Voleo bih da znam šta je to idealno. Volim da jedem. Ide i pljeskavica, što da ne. Žoleo bih da se držim nekih stvari, ali opet se vraćam na moje motive bavljenjem atletikom. Da živim sportski, baš kako ta reč zvuči i znači, sigurno bih bio bolji. Ipak, ja sam zadovoljan. Radim ovo iz ljubavi. Meni je bitno samo da završim trku. Naravno, Imam i želje, eto to da istaknem, da trčim trku Mon Blan od 170 km. Ljilja Tasić je bila, ali, nažalost, nije završila. Već je trebalo da učestvujem, imam otvoren poziv, ali iz poznatog razloga, nisam išao. Imam mogućnost, od tri godine, da iskoristim pozivnicu. Za taj poduhvat će mi biti potrebna i podrška, jer, mislim da su osnovni troškovi puta, smeštaja i upisnine, oko 1000 evra. Da pomenem i Spartaklon, koji je dugačak oko 300 km, kao i jednu trku u Italiji-„Staza divova“, koja je baš pravi izazov. Te tri trke bih voleo da završim. Samo da se zna, mogu da izađem na još mnogo značajnih trka, ali ne mogu finansijski to da pokrijem, tako, u suštini, mnogo zavisi od mene, ali kad pogledam realno, i od drugih faktora, na koje teško mogu da utičem, kao pojedinac. Nadam se da ću ostvariti to kad-tad.

 

 

 

 

Kakvi su ti planovi za naredni period, mada, teško je u ovom vremenu, bilo šta stavljati u program, zar ne?

        –Trčim ja stalno. Evo pre nekog vremena bio sam u Inđiji, pa u Velikom Gradištu. Sve su to dugačke deonice. U aprilu ili maju, čeka nas Beogradski maraton. Da kažem, to mi je sad važno. Ne znam da li ti je poznato, ali postoji „Klub 100“ u kojem se nalaze moje kolege, iz Srbije, koje su do sad istrčale makar 100 ultramaratona i maratona. Ja sam dogurao do 78. Da nije bilo Korone, već bih bio u tom dobrom društvu, ali to će se desiti. Verovatno ću biti jedan od najmlađih, jer 77. godište, kad sam ja rođen, jeste najmlađe među njima. Samo da budem zdrav.

 

 

 

Zeljkoviću, stigosmo do kraja razgovora. Uvek, na ovom mestu, svoje sagovornike pitam o fenomenu (ne)praštanja uspeha. Šta bi mogao o tome da mi kažeš?

        –U pravu si kad kažeš da ljudi ne praštaju uspeh. Ima dosta zavidnih ljudi. Uverio sam se u to više puta. Tebi svaka čast što si prepoznao ovo što ja radim. Nema nas mnogo, koji smo u ovom sportu. Već sam pominjao moju dragu prijateljicu Ljilju Tasić, Marinka i još nekoliko drugara. Šteta što naše Pančevo to ne prepoznaje. Boli me kad odem na neko značjano takmičenje, po celom svetu, a znam da moj grad ne stoji iza mene. Ja sam Pančevac, volim svoj grad.

 

 

 

Upoznavši bolje Željka Zeljkovića razumeo sam da još uvek ima nade za nas, romantičare, ljude koji nisu navikli na prevare i gordost. U meni je osvestio da samo ličnosti kakav je i sam, mogu da šire vedrinu, humor, šarm. U njegovoj zbirci podviga, najmanje ima reči, zato što sve što radi, jedinstvena su dela. Iza njegovih gestova solidarnosti, zapravo, nalazi se ogromna građanska hrabrost, jer kako drugačije nazvati želju za ispravljanjem svih tuđih grešaka, popunjavanjem rupa i pukotina u sistemu kojih je previše. Meni se kod Zelje najviše sviđa njegova želja da afirmiše istinske vrednosti, a svojim primerom, i te kako, uči nas da postanemo bolji ljudi, da se vratimo korenima, uozbiljimo, razmislimo, ne traćimo život. U svemu što radi, na poslu ili dok trči, unosi svoj autentičan ton, a danas je to retkost. Dok mnogi nekog slede, makar ravno do propasti, on ima drugačiji životni rezon. Odbacuje sve što je neoriginalno ili pomodarsko. Dok smo razgovarali, više se posvetio ljudima oko sebe, prijateljima, kolegama, nego sebi. Takav karakter oformljen je generskim kodom i usmerenjem da dobrotu delimo, jer kad je tako, sve je više ima. U ovo smutno vreme, kad su nam zveri pitomije od ljudi, kad možemo očekivati, a nije da nam se već ne dešava neljudskost najviše vrste, radostan sam što, ipak, postoji ČOVEK. Željko Zeljkoviću, hvala!

 

 

Slobodan Rora Damjanov

Vizuelni identitet: Jovana Damjanov

Fotografije: Željko Zeljković i Slobodan Rora Damjanov

Share on facebook
Share on twitter