sportski magazin

/
/
Sanja Marić – LJUPKA FORMA I ČULNOST SOPSTVENOG DUHA

Praštanje uspeha vam predstavlja: Sanja Marić, sadašnjost i budućnost srpske atletike, članica AK Dinamo Pančevo

 

 

LJUPKA FORMA I ČULNOST SOPSTVENOG DUHA

 

 

Talentovana devojčica, atletičarka pančevačkog Dinama, kad vi ovo budete čitali, već se vratila iz Izraela sa EP, za mlade, kao reprezentativka Srbije, kao i sa drugih nadmetanja, u svojoj zemlji i inostranstvu.  Iako nije zabeležila visok plasman, samo učešće u Jerusalimu, dokaz je da vredi, a zapamtite šta sad pišem, ona, Sanja Marić, u budućnosti, biće jedna od zvezda ne samo našeg sporta. Naravno, samo da je zdravlje posluži, a valjalo bi da je i sreća prigrli.

 

Rođena je u Somboru, 2006. ali dovoljno dugo živi u Pančevu, da je možemo smatrati našom. Samo što je upisala drugi razred Srednje škole „Paja Marganović“, smer, pravno-birotehnički.

 

Ranije, nisam toliko obraćao pažnju na pančevačke atletičare, ali me Ljupčo Cvetkoski, jedan izvanredan sportski radnik, veoma uspešan trener, sa razlogom, usmerio na te tokove. Ne samo da se nisam pokajao, već, uvek i gde god to mogu, rado pišem o uspesima dinamovaca. Tako, saznao sam i za Marićevu.

 

 

Likom, ona je devojčica, ama baš. Ipak, kad je vidite na stazi, sad mislim, samo van Pančeva, jer, kao što je poznato, u gradu na Tamišu, tako nešto ne postoji, brzo uočite tu radost dok trči. Njene omiljene discipline, za sad, 400 i 800 metara su, ali, po svim fizičkim predispozicijama, kao i drugim svojstvima, a do toga se stiglo, preciznim merenjima, ona bi u budućnosti mogla da bude istaknuta šampionka u disciplinama na 3000 i 5000 metara.

 

Ipak, dok se to ne desi, a ponoviću, reč je o devojčici, koja je tek na početku sportske karijere, valjalo bi biti strpljiv, posebno kad pomislimo na očekivanja. Ipak, a da se sad vratim na Izrael, čim je ispunila normu, da se nađe na elitnom nadmetanju, na Starom kontinentu, jasno je, Sanja je kvalitet, dijamant, koji, sasvim sigurno, uz kvalitetan rad, može da zasija u budućnosti, kao retko ko.

 

 

 

 

Muka je, i ne čudi me što mora mnogo više da se radi i bori, kad pominjem lokalnu atletiku. Zamislite vi taj paradoks? Niti je u skorije vreme bilo više talentovane dece, niti lošijih uslova za rad. Često pomislim, ta bića, naši najmlađi sportisti, koliko su samo kažnjeni, a na drugoj strani blagosloveni, što rastu i razvijaju se u sredini koja nema sluha, ko zna iz kojih razloga, godinama unazad, ignoriše tu pojavu, tačnije njih, našu decu, ono najbolje i najdragocenije što imamo.

 

Zato je, po mom mišljenju, pored drugih dečaka i devojčica, koje sam ranije pominjao, Sanja Marić, moderna junakinja ovog nesrećnog doba. Ona je odlična učenica, sjajna ćerka i sestra, jedno, veoma lepo vaspitano dete. Kad se sve uzme u obzir, do sada postignuti rezultati i percepcija, koliko ona stvarno može u budućnosti, ostaje da joj samo pružimo ono malo što nedostaje. Realna podrška. Za sve ostalo, sama će se snaći.

 

Poznato je, za neke ljude, sad najviše mislim na sportiste, postoje ciljevi, grubi i obični. Ipak, raduje što ima mladih, a Sanja Marić, sasvim sigurno, pripada toj grupi, koji, svoju veštinu, tu svojevrsnu nadmoć, pravi čistotom uspeha.

 

 

 

Već neko vreme želim da napišem veliku priču o ovoj devojčici, slobodno ću se izraziti, koja je sadašnjost i budućnost srpske atletike, istovremeno. Dovoljno već dugo trči, da se stekne takav utisak, protkan ostvarenim rezultatima, a mlada je, još uvek, da ostvari sve ono što poželi. Retko ćete sresti, ne samo u ovdašnjoj sredini, već, globalno gledajući, takav talenat, koji je uronjen u rad. Sad se stvorila prilika da vam je bliže predstavim, jer, nema je mnogo u javnosti, tek poneka vest.

 

Da bi stupio u kontakt sa sjajnom sportiskinjom, prvo sam pozvao njenu majku-Milu. Kad sam joj sve objasnio, nisam dugo čekao da se Sanja javi. O čemu smo razgovarali? Ta priča je pred vama.

 

 

KO JE SANJA MARIĆ?

 

Iako ima tek 16 godina, mlada atletičarka, već je osvojila skoro 30 odličja na značajnim takmičenjima. Ona je šampionka Srbije na 800 metara u pionirskoj konkurenciji, dok je kao mlađa pionirka, isto takav uspeh ponovila u disciplini 600 metara. Na nedavno završenom Školskom prvenstvu Srbije, pobedila je na stazi od 800. Bila je učesnica Evropskog prvenstva u Izraelu, za mlađe kategorije.

 

 

Ipak, kako stručnjaci predviđaju, o njoj će se tek čuti. Krajem oktobra imaće priliku da na krosu Srbije, izbori plasman za učešće na krosu Balkana (Rumunija), a ako i tamo dosegne do dobrog rezultata, sasvim sigurno, kao reprezentativka naše zemlje, učestvovaće i na prvenstvu Evrope u krosu, koje se početkom decembra održava u italijanskom gradu Torino.

 

 

 

 

BIĆE TO KORICE POZLAĆENE ŽIVOTOM

 

 

Sanja, za one moje čitaoce koji te ne poznaju, voleo bih da kažeš, kako si ti zavolela atletiku.

       –Sve je počelo u mom rodnom gradu Somboru. Bila sam prvi razred i vraćajući se iz škole, u centru grada, videli smo da se održava trka, na kojoj sam htela da učestvujem, iako sam se nespremna vraćala iz škole. Mama me je odvela na start i neočekujući apsolutno ništa, stala sam pored mnogo dece da se uporedim sa njima.Čim je krenula trka, ja sam, ne misleći ni o čemu drugom, krenula toliko brzo i na kraju završila kao prva, ispred svih.Tu sam, zapravo, shvatila da je atletika ono što volim. Moja mama se toliko iznenadila da me je upisala u atletski klub u Somboru, gde sam kratak period trenirala. Posle toga sam se preselila u Pančevo i ovde ozbiljnije nastavila atletsku karijeru.

 

 

O čemu razmišljaš kad izađeš na stazu? Ima li se vremena za to?

      –O čemu razmisljam, u toku trke, stvarno je teško pitanje na koje ne bih mogla da dam konkretan odgovor. Uglavnom, razmišljam pre trke, a čim krene start, moje misli odlutaju.

 

 

Ne sumnjam da imaš omiljenu disciplinu.

        -Najviše volim 800 metara.Ona mi je oduvek bila draga i isto tako i najteža deonica, koja je mnogo zahtevna.

 

 

A, kako Ti i tvoji iz Dinama, uopšte trenirate, s obzirom, da ne postoji prava atletska staza u Pančevu?

      –Što se tiče treninga, ponekad nam bude teško, s obzirom da nemamo atletsku stazu i adekvatne uslove za treniranje, kao što imaju, skoro, svi gradovi u Srbiji. Ali, isto tako, smatram da to nije toliko bitno, jer, ako imaš volje i želje, ni loši uslovi te neće sprečiti da postigneš nešto što zaista zeliš. Ipak, mislim da bi nam atletska staza još više olakšala. Mogli bi, bez smetnje ljudi, koji se šetaju ili rekreiraju dok mi vežbamo, da radimo zahtevne treninge.

 

 

Jesen može da bude veoma zanimljiva, kad je reč o atletskim zbivanjima. Zar ne?

       -Tako je. Sada je krenula sezona kroseva i uličnih trka. Poslednje takmičenje je bila ulična trka u Italiji u Oderzu.Tu sam pozvana da u sastavu reprezentacije Srbije trčim 5km. Nažalost, desio mi se peh, pala sam posle  200 metara, jer me je u gužvi gurnula jedna takmičarka. I meni, i svim drugima, bilo je krivo zbog toga. Bila sam baš spremna, ali sve je to sastavni deo sporta i nema razloga da mi bude tužno, naprotiv. Sada, imam još veću motivaciju da na sledećem takmičenju pokažem koliko sam zapravo dobra.

 

 

Veoma si mlada, rekao bih slobodno, tek na početku prave karijere. Ipak, pitaću te, kakva su ti razmišljanja za period pred tobom?

      -Mislim da mogu puno toga da uradim u atletici i nadam se da ću uspeti. Sve što imam, posvetiću i podrediti atletici. Mislim da je moja budućnost u trčanju na srednje pruge, a koja je to disciplina, nisam sigurna, mada, mislim da bih najviše mogla da pružim na 800 i 1500 metara.

 

 

A, kako sportistiknja, kao što si ti, uskladi školske obaveze sa atletskim?

      -Veoma je teško uskladiti sport i školu, i ne ide mi to uvek za rukom, ali se trudim da što više uspem u tome.

 

 

Reci mi nešto o planovima?

      -Planovi za budućnost su mi da još jače treniram i da se pripremim za zimsku sezonu u dvorani, a pre toga, očekuje me kros Srbije, a možda, i kros Balkana, kao i Evrope, gde se nadam što boljem plasmanu. Iako ova sezona nije prošla onako kako sam očekivala, ne mogu da kažem da nisam zadovoljna. Stekla toliko iskustva na velikim takmičenjima i sada imam još veću motivaciju da se potrudim da sledeća godina bude bolja.

 

 

Sanja, šta te još zanima, osim ovih, poznatih preokupacija?

      -Imam baš malo slobodnog vremena, ali pored škole i sporta, družim se sa drugarima, vozimo bicikl, rolere. Ponekad prošetamo. Ipak, malo je vremena za ta opuštanja. Da bi bila uspešna u sportu i školi, bila odmorna za jake treninge, koji me čekaju, kao i za takmičenja, moram da vodim zdrav zivot, da idem ranije na spavanje, da ne izlazim do kasno, kako se to kaže.

 

 

Stekao sam utisak da tvoja posvećenost atletici, sigurno, doneće uspeh.

      -Inspirišu me drugi uspešni sportisti i od njih učim. Imam preveliku ljubav prema atletici i svakodnevno gledam i pratim na youtubu različite sadržaje o atletici, ishrani, načinu trčanja i o svim sitnicama koje su veoma bitne da bi bio uspešan sportista. Pratim sve svetske i evropske atletičare i ugledam se na njih. Nadam se da ću jednog dana ispisati istoriju srpske atletike i doneti najsjajnije odličje sa olimpijskih igara.

 

 

 

Čini se, i sasvim je upitno, mogu li mladost i zrelost, pod ruku. Na prvi utisak, pogled, a tako nas i život uči, ne moguće je to. Ipak, Sanja Marić, koliko god imala godina, a tek je zakoračila u život, jer kako bih drugačije opisao devojčicu sa 16 navršenih leta, kao da zna lozinku za tu zaključanu bravu. Ona ne dozvoljava da joj atletika krade vreme, ona najviše živi baš tada, dok trči. Mirna, staložena, a na drugoj strani, unutra nje, gromkost se i te kako oseća. Splet životnih ulica, događaja, tog, svojevrsnog nevidljivog lavirinta, makar sam ja stekao takav dojam, ne može da pomeri ovu izuzetnu mladu osobu. Tačno zna šta želi I na šta je spremna. Čitava jedna generacija mladih atletičara pančevačkog Dinama, koju posebno neguje I bdi nad njom, professor Ljupčo Cvetkoski, znam to, prolsaviće taj klub I grad na Tamišu. Cela neadekvatnost Pančeva, nesrazmera kad je reč o ulaganju, potpuno zanemarujući jednu sjajnu sportsku družinu, još uvek se ne oseća kod rezultata. Pančevci su u samom vrhu srpskog angažmana. Koliko će ta magija da traje, najviše zavisi, a Sanja je to i sama istakla, od ljubavi prema tome šta radi. Kako sad ta iskričavost izgleda, ne bi trebalo iko da sumnja, plamen će se toliko razbuktati, da nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Sad je jesen 2022. i voleo bih da to zapamtite. Najviše zbog Sanje Marić.

 

 

Slobodan Rora Damjanov

Vizuelni identitet: Jovana Damjanov

Fotografije: Privatna arhiva

Share on facebook
Share on twitter