sportski magazin

/
/
Petar Divić – PETAR VELIKI

Za „Praštanje uspeha“ govori Petar Divić, nekada sjajni fudbaler, pa trener, Pančevac koji nam je ispričao svoju životnu priču.

 

 

PETAR VELIKI

 

 

Skoro 35 godina novinarske karijere u mnogo toga me je uverilo, ali, da još uvek neko može da me impresionira, toliko pozitivno razmišlja, razdvaja bitno od nebitnog, pošteno priča o sebi i drugima, kao i da još uvek postoje borci za pravdu i dostojanstvo, nisam se nadao. Ipak, uspelo je to Petru Diviću, po mnogo čemu jedinstvenom sportisti, još jednom u nizu asova kojem se grad Pančevo nije odužilo. Ko uporno prati fudbalska zbivanja u našoj zemlji, ma kako se ona zvala poslednjih decenija, nije mogao da propusti njegove uspehe. Naime, a to se lako da dokazati, jedinstven je po tome što je bio najbolji golgeter Omladinske lige, Srpske lige, Prve i Super lige. Nikome to sa ovih prostora nije pošlo za rukom. Nažalost, ne sećam se, unapred se izvinjavam ako grešim, niko se na pravi način nije odužio junaku ove priče, osim njegovog OFK Beograda. Nije mi namera da bilo kog kritikujem, ali, neumoljiva istina, u zemlji, koja, kao, poštuje fudbal i aktere koje učestvuju u njemu, potpuno je ova činjenica zanemarena.

 

Petar Divić je kao dečak zavoleo fudbal, u rodnom Pančevu prošao sve škole, kako se to kaže, pa kao jedan od najmlađih, ikada, stigao i do Prvog tima FK Dinamo. Nije to bio lak put za dečaka, darovitog, već na prvi pogled. Njegova sreća, u čitavoj priči o odrastanju na fudbalskom igralištu, u vezi je sa pažnjom koju je dobijao od trenera i koju je on poklanjao njima. Vodili su tada decu „Brzog voza“: Bačujko, Marin, Delić, Matić, Bokun i drugi. Voleo bih da ste prisustvovali našem razgovoru kad ih je Peca, kako većina ljudi naziva Divića, poimence pominjao i istakao neke od njihovih fudbalskih i životnih karakteristika. Svakom tom čoveku je zahvalan za pravilan razvoj i od svakog je naučio o detaljima koje ne možete prepoznati kod svakog fudbalskog učitelja. Tako, dok mnogi potiskuju ta sećanja, kao da su sve sami stvorili, bez ičije pomoći, Petar, sa dozom velikog poštovanja, seća se svog sportskog polazišta.

 

 

Pre nego što će obući dres voljenog kluba iz mesta njegovog rođenja, kao tek stasali dečak, sa nepunih 17 godina, obreo se u, tada, renomiranom, PSK-u, koji je rado primao u svoje redove talentovane dečake, pa uz starije momke, već prekaljene fudbalere, dobijao simbiozu mladosti i zrelosti, koja je donosila višestruki rezultat. Ipak, kad vas hoće, onda to ide obilato, pa se i Peca ubrzo sa još nekoliko ispisnika( Stevanović, Milošević i Boško Petrović) konačno, skrasio u plavo-belom dresu. Bilo je to, tačno na sredini devete decenije prošlog veka. Ta kombinacija boja, ispostaviće se, bila mu je više nego srećna, kad je kasnije, stigavši u OFK Beograd, u kojem je izgradio karijeru, postao nacionalni golgeter i član reprezentacije. U Dinamu, sa nekada čuvenim Juškićem, Rankovićem, Babeuom, Miloševićem i ostalim momcima iz poznate generacije, koji su potom prešli u Obilić i godinama igrali za taj klub, polako, iz Srpske , dogurao je do drugog po vrednosti ranga u srpskom fudbalu. Divić je uveliko, u to vreme skrenuo pažnju na sebe. Talentovani golgeter, na svim terenima, gde je kročio, s lakoćom postizao je golove, a ta navika, preporučila ga je mnogima, naravno, i najuglednijim klubovima u našoj zemlji. Tako, sve je bilo gotovo da pređe u novosadsku Vojvodinu, i samo je potpis trebalo da se stavi na ugovor, kad iz njegovog Dinama zacepili cenu. I tako, propao je taj transver. Da karijera junaka moje priči može da zaliči na neke Holivudske blogbastere neka posluže sledeće rečenice. Naime, s obzirom na to da nije otišao u Srpsku Atinu, niti jedan od tada giganata našeg fudbala, preko jedne menadžerske agencije obreo se u Drugoj španskoj ligi, u Toledu. Dok sedimo u najvećem tržnom centru u ovom delu Banata, pričamo uz kafu, saznajem nove detalje, koje nikog ne mogu da ostave ravnodušnim. Prepričavam dalje. U poznatom klubu krenuo je fantastično. Na debiju, odmah het-trik. Interesantnost se ogleda i u činjenici da je, u to vreme, bio najbolje ocenjeni strani igrač Španije. Pre jednog Mijatovića, Kovačevića i drugih. Ostao je godinu dana na Iberijskom poluostrvu, naučio jezik, ali povratak kući, kao da je bio neminovan. Prešao je u FK Rad, koji je bio jedan od najmoćnijih timova u čitavoj ligi. Bila je to ideja našeg Saše Jankovića, doktora fudbala, poznatog profesora na Fakultetu Fizičkog vaspitanja i sporta. Ipak, moćna konkurencija učinila je svoje, pa Peca pravi potez, za mnoge iznenađujuć, ali, pokazaće se, i te kako važan, za nastavak karijere. Odlazi u Treću ligu, u ČSK Čelarevo. Za pola godine je bio drugi strelac lige i naravno, pomogao da klub uđe u Drugu ligu. Još malo detalja. „Nikad nisam, možda još samo u OFK Beogradu, doživeo veću ljubav ljudi koji su tada vodili taj klub, kao i ljudskost. Od predsednika Stupara pa nadalje“, u dahu mi kazuje moj sagovornik. Još saznajem. Igrao je u Čelarevu 1999. za vreme bombardovanja, kad je fudbal bio u drugom planu, ali sve prinadležnosti stizale su na vreme, a odnos čelnika kluba prema igračima bio je očinski. „Bila je to retkost, tada, do danas. Usledila je prekretnica karijere. Da nas Nato nije napao, igrao bih u Partizanu, ali… Pauza je bila predugačka, i odem na probu u Južnu Koreju, tu se nešto izjalovilo, a sudbina je čudo i eto me u OFK Beogradu. To ti je poznato, kao i svima koji ozbiljnije prate zbivanja. Postao sam najbolji strelac lige, reprezentativac“, poentira Divić u ovom segmentu našeg dijaloga. Ja ću samo da dodam. U plavo-belom dresu odigrao je za dve i po godine 85 utakmica i dao preko 60 golova. Sa Karaburme, sve što je radio, lako su stizale dobre vesti širom Evrope. Javljali su se Ovijedo, Fenerbahče, Sent Galen i drugi, no, uvek je nešto nedostajalo da se neki od tih transfera ostvari. Ipak, ostaće zapaženo da je bio prvi igrač koji je preko menadžera Falija Ramadanija našao klub u inostranstvu, a da je iz Srbije. Bio je to Union Berlin, tada drugoligaš, već dugo vremena, odlično organizovana sportska družina. Posle toga, kratko se zadržao u Triru, takođe u Nemačkoj, ali, tamo mu nije prijalo, pa se vratio kući, tačnije u Smederevo, s kojim je igrao u Intertoto kupu. Želeo je na zalasku karijere, a meni je slatko što to tako kaže, da zaradi u Arapskom svetu, no, nije išlo na duge staze. Karijeru završava u mađarskom gigantu Vašašu, a o tom periodu ima samo reči hvale. Imao je tačno 35 godina kad je rekao-Kraj.

 

 

Ne krijem, nisam se nikad družio sa Petrom Divićem, jer, postoje najmanje dva razloga. Prvi, zato što je rođeni Pančevac mnogo vremena provodio, igrajući fudbal, van grada na Tamišu. Drugi, ogleda se u činjenici da sam tokom novinarske karijere, najviše pažnje posvetio rukometu i košarci, našta sam posebno ponosan, dok mi fudbal, sve do nedavno, nije bio u fokusu. Ipak, ko ne bi znao Divića. Uvek je bio smiren i dostojanstven, a na terenu, dok je postizao golove, bilo je neke šarmantnosti, pre sile. U zenitu karijere, kad je oblačio i nacionalni dres, u vremenu kad je jedan Dragan Stojković Piksi imao reči hvale za mladog sportistu, nije se promenio. Nikad nisam čuo bilo šta negativno o njemu. Pre će biti, a u to sam se i sam uverio, smirenost, neka, samo njemu svojstvena povučenost, više mu je odmogla nego doprinela u karijeri.

 

Kad se okrenuo trenerskom poslu, a posebno kad je pre izvesnog vremena preuzeo FK Dinamo, više smo se viđali. Čak, išao sam sa plavo-belima na nekoliko gostovanja. Znam da i on veoma poštuje moj rad, prati o čemu pišem, pa se rado odazvao da priča za „Praštanje uspeha“. Još ću malo o njegovom karakteru. Kad je stasao u odličnog golgetera, a takvo je bilo vreme, oko njega se stvorilo mnogo „prijatelja“ koji su hteli da „pomognu“. Imao je svoju unutrašnju snagu da se izbori sa „menadžerima“ i drugim nevoljama koje su ga pratile tokom igranja fudbala. Ko bolje poznaje Pecu, sigurno će potvrditi-da je igrao bilo gde, a ne u Srbiji, kad je odlazio u pečalbu, mnogo bi bolje realizovao svoje životne planove. No, koliko sam stekao utisak, ne žudi on za materijalnim. Više ga tišti što ne postoji sistem. Gde god da se zagrebe, niko dovoljno ne voli fudbal, već svi od njega žele samo korist. Kao da nije za ovo vreme. Zato, tokom razgovora, stalno se osećala tiha patnja, zbog nemogućnosti da, on sam, nešto promeni. Petra Divića još više poštujem što se nije ostvario samo u sportskom smislu, već je u najtežim životnim situacijama ostao čovek, borio se do krajnjih granica. Kod njega nema predaje, a takvi ljudi, koji znaju šta neće, pronaći će svoj mir, kad-tad.

 

 

 

 

 

SIPE

 

 

S obzirom na to da sam desetak godina stariji od Petra, naravno da se sećam i njegovog oca, prerano preminulog rukometaša pančevačkog Dinama, Milorada Divića-Sipeta. Ko ga je poznavao, posebno kao sportistu, bez griže savesti može da potvrdi, Sipe će ostati upamćen kao jedan od najboljih koji je ikada, igrao za popularne, žuto-crne. Nedavno, tokom razgovora sa Nenadom Kecmanom, baš ga je pominjao. Kele ima svoj stav o nekadašnjem saigraču: „Odličan igrač je bio, još bolji čovek. Možda mu je mana bila što je suviše bio miran, povučen“. Pričam to Petru, dok pominjemo njegovog oca, uz moje zapažanje da mnogo, ne samo likom, već i po karakteru, liči na Sipeta. Nisam se iznenadio odgovorom:

 

        –Jeste, takav je tata bio. Nažalost, nisam ga gledao kao igrača. On je prestao 1972. da igra a ja sam se rodio tri godine kasnije. Na „You tube“ ima jedna sačuvana utakmica, sa Gradskog stadiona, igrana na betonu, kad su se sastali sa Borcem iz Banja Luke. Tata je bio veoma pametan i dobar čovek. Nikad nije žudeo za nečim nedostižnim, a takav sam i ja. Povlačio bi se kad god bi primećivao da se iza nečega skriva neka nedoličnost. Veoma je držao do sebe i to se nikad nije promenilo. Od njega sam uvek imao podršku, ali ne onu, kao što to čine, da kažem, savremeni roditelji. Umeli smo da se razumemo, na neki naš način.

 

 

 

 

 

 

FUDBAL SE MNOGO PROMENIO

 

 

 

Pitao bih te nešto kad je reč o fudbalu. Koliko se promenio današnji fudbal, u odnosu na vreme kad si ti bio aktivan?

        –Neverovatno. Razlika je baš primetna. Reći ću ti, kao trener, vodio sam timove u mlađim kategorijama OFK Beograda, kao i Prvi tim kluba sa Karaburme, u raznim fazama, kao i Dinamo i Slogu iz Kraljeva. Šta je glavni problem? Po mom mišljenju, prelazak naših klinaca iz mlađih selekcija u seniorski pogon. Tu se negde izgube i veoma talentovana deca. Drugi su nekako rešili taj problem, praveći kao klubovi, svoje druge timove, a kod nas to još nije zaživelo na pravi način. Drugo, šta bih istakao, a takođe je u vezi sa decom, ti novonastali uslovi, da ih tako nazovem, u kojima oni sad žive. Naravno, mislim na te mobilne telefone, skupe automobile i drugo. Čini mi se da se tu pogube, da ne shvataju ozbiljnost koju nosi profesionalizam. Takođe, emotivno su oštećeni. Dodao bih, roditelji i menadžeri ubijaju fudbal. Klinci sa pomenutim osobama uvek izmišljaju izgovore. Recimo, trener nije dobar. Ne znaju kako da se izbore sa pritiskom, kako da se ponašaju kad ne igraju, a onda, uz pogrešne savetnike, sve, polako, ali sigurno propada. Menjaju klubove, zaobilaze a ne rešavaju problem. Karakter im najviše nedostaje. Uvek je neko drugi kriv.

 

 

Da li bi školski sistem mogao da ih malo koriguje?

        –To sam baš hteo da naglasim. Sećaš se, mi smo, ranije, na fizičkom preskakali kozlić, devojke šetale po gredi, penjali smo se na konopac. Tada se, u školama, obavljao osnovni deo, što je bio preduslov za fudbal, recimo. Dete je već dolazilo, da kažem, spremno na trening. Samo si ga taktički usmeravao. Danas, to se izgubilo. Klinci su potpuno neobučeni, a nema se vremena da preskočene lekcije nadoknađuješ. Pričam ti sa pozicije trenera. Zato, danas, samo ekstremni talenti prolaze, u smislu da prave baš značajnu karijeru.

 

 

Dobro, potpuno je jasno to što naznačavaš i se slažem s tobom. Ipak, za fudbal se kaže da je nadigra. Može li se iz te masovnosti, ipak, pronaći dovoljno razigrano i talentovano dete, da se radi s njim?

        –Evo ti primer, baš aktuelan ovih dana. Uroša Račića, koji sada veoma uspešno igra u Valensiji, ja sam doveo u OFK Beograd. Videlo se da je momak talentovan. Prepoznao sam u njemu Efenberga, čuvenog nemačkog reprezentativca. Malo je ljudi verovalo da će uspeti, iz raznoraznih razloga, ali, ja sam bio  siguran u to. Ipak, neke kockice, što se kaže, moraju da se poklope, a on je imao i sreće. Sećam se, trebalo je da putujemo u Indiju na neki turnir, ali to se izjalovilo. Odemo u Zgreb, igramo sa Dinamom. Kad su ga videli, odmah su reagovali. To je bio prvi, jači signal, da sam u pravu. Hteli su pošto-poto da ga zadrže. Ipak, nije to prošlo. Odlazi u omladince Zvezde, pa u Prvi tim. Igrao je dobro, videli ga ljudi i ode u Valensiju. Tu se u početku nije najbolje snašao. Pošalju ga u Portugal, pa ode na Tenerife, gde je uhvatio pravi ritam. Vratila ga Valensija i sad je tamo top igrač. Evo, baš ovih dana, svi ga hvale. Traži ga pola Evrope. Skoro sam se video s njim, u Kraljevu. Pita, treba li nešto? Mene više od toga raduje što sam bio dosledan, i u pravu. Možda me pozove na neku utakmicu, derbi sa Realom? Ko zna, videćemo?

 

 

Želim da te pitam o trenerskom pozivu. Da li je to bila tvoja želja ili se tako namestilo, što bi se reklo?

        –Hteo sam da budem menadžer. Pričao sam o tome sa Zvezdanom Terzićem, koji je bio prvi čovek OFK Beograda, da mi pomogne malo u tom smislu. Bilo je to 2011. na kraju moje karijere, kao igrača. Proglašen sam najboljim igračem generacije (2001-2011). Rekao mi je da bi to malo teže išlo i ponudio da budem trener u klubu sa Karaburme. Tako je i bilo.

 

 

Kakva su ti iskustva u vezi s tim? Da li su ti se ispunila očekivnja, da predvodiš tim, sa klupe?

        –Uvek sam radio najbolje što umem, ali, nisam za te kombinacije. Mnogo sam miran, a to danas ne prolazi. Kako u našem Pančevu, tako i u drugim gradovima. Meni često kažu ljudi koji znaju da sam iz Pančeva: „Kako si ti ispao tako dugačiji od svih ostalih“? Ne znam šta je to sa nama i u nama Pančevcima. Pogledaj, ako izuzmemo malog Gajića koji je sad u Zvezdi, i Antonova, poslednjih 20 godina iz našeg grada, ko je igrao za reprezentaciju Srbije. Da ne zaboravim Ignjovskog. Zar to nije sramota. Iz Kragujevca ih je bilo bar petnaestorica.

 

 

Pričaš o činjecama i to niko ne može da ospori. Šta bi valjalo činiti da se situacija popravi?

        –Ozbiljna je to tema. Da ti kažem šta mi smeta. Ima previše školica fudbala. Nemam ništa protiv, napravite pet klubova u gradu, neka se deca igraju ligu. Ovo je mali fudbal, nemojte da se zavaravamo. Svaka čast za sve te pokušaje, ali, znamo jedan od glavnih razloga zašto niču, ne samo u našem Pančevu. Siguran sam, ti to znaš, u Skandinavskim i nekim drugim zemljama, kao što je Francuska, nema tabela, uopšte, u omladinskim kategorijama. Igra se fudbal, ali ne zbog rezultata. Ovde kad izgubiš, kao da je reč o nekoj katastrofi. Trenutno, ja imam Profi licencu i mogao bih da vodim bilo koji klub u Srbiji, računajući najviši rang. Nas tamo, između ostalog, uče i na primerima nekih trenera, svetske klase. A, šta je s našim trenerima. Je l’ realno da mi u Srbiji, u ovakvim uslovima, možemo da dosegnemo ljude koji su nam stavljeni kao primer uspeha. Nemamo mi te resurse, skoro nijedan, da bi vodili takve bitke.

 

 

 

 

 

PORODICA

 

Petar Divić ima u sebi određenu dozu sete koju nose ljudi sa preživljenim tragedijama u životu. Nažalost, on je jedan od njih. Oženio se mlad, dobio sina Marka, sa suprugom Marinom, ali, njihova sreća u zajedničkom životu nije potrajala. Marina je veoma mlada preminula, a kako mi je moj sagovornik rekao, o tom periodu borbe da se sačuva njeno zdravlje, mogao bi da napiše roman. Tuga je to prevelika, ali, junak ove priče, svestan da je život sve, samo ne poezija i muzika, mora dalje. Marko, sada učenik prvog razreda pančevačke gimnazije „Uroš Predić“ nije talentovan za fudbal kao otac, ali je dobar momak, sin, unuk, i bratić Neveni. Kad već pominjem Petrovu sestru, želim da kažem, ona ima dve ćerke, Saru i Mašu, koje mnogo vole ujaka i veoma su vezane za njega. Čak, mlađa Maša, izuzetno je talentovana odbojkašica, igra u OK Odbojka 013 i već je selektirana za reprezentaciju, u mlađim kategorijama, pa je sva prilika da je talenat za sport povukla od bake Vide, nekada poznate odbojkašice, deke Sipeta, ali i ujka Pecu.

 

Petar i njegova sestra Nevena privrženi  su jedno drugom, a s obzirom na to da ih oboje poznajem, to me uopšte ne čudi. Ta ljubav, poznata najviše onima koji imaju brata ili sestru, glavna je podrška koju obostrano, stalno upućuju, i meni je to za divljenje.

 

 

 

 

 

RAZOČARAN

 

 

Da li ćeš nastaviti školovanje, da bi mogao da radiš i u inostranstvu?

        –Svakako. Skupo je to dosta, ali imam želju da završim i tu licencu. Najviše bih voleo da to uradim, negde preko, što se kaže.

 

 

Da li je u fudbalu već sve izmišljeno, da te malo rogobatno pitam? Kuda ide taj sport?

        –Dobro je pitanje. Vidi, po mom mišljenju, sad, makar u tim ekstra uslovima, po Evropi, najviše profitiraju, mislim, rezultatski, klubovi i igrači, koji se brže oporavljaju. Fudbal je, mislim, jedini sport na profesionalnom nivou, koji ne možeš da igraš dan za danom. Mora da postoji odmor. E, taj oporavak je zato važan segment i za budućnost fudbala. Sad se brzo živi, putuje, pa je pitanje oporavka, po mom mišljenju, ključno.

 

 

Peco, vidiš li sebe u srpskom fudbalu?

        –Ne baš. Mnogo sam razočaran i ta me emocija ne napušta. Treneri se troše kao da smo neka roba. Posebno, ovde, u Pančevu. Osećam se tako, da se nisam uželeo fudbala, onda ti je sve jasno. Ne želim da kažem, ali, voleo bih da više nikad ne radim u Srbiji. Ako uspem da dobijem licencu, s kojom bih mogao da budem trener u inostranstvu, moj tip zemlje je Mađarska. Mnogo me lepe uspomene vežu za period kad sam tamo igrao, još uvek imam dosta prijatelja s kojima sam u kontaktu, i siguran sam, bio bi to dobar potez.

 

 

Peco, na kraju svakog razgovora, pitam nešto o fenomenu (ne)praštanja uspeha? Kakva su tvoja iskustva u vezi s tim?

        –U Srbiji se uspeh ne prašta. To je moje mišljenje i ubeđen sam u to. Ovde ljudima, kad si iznad njih, postaješ opasnost.

 

 

Dugo, baš dugo nisam imao priliku da razgovaram sa nekim kao što je Petar Divić. Njegov ljudski sklop doneo mi je intimnu i zatvorenu atmosveru njegovog života. Iskrenost mog sagovornika kod mene je stvorila utisak otmenosti koja se retko sreće. Zaista, ko ga poznaje, neće moći drugačije da ga definiše. Posle razgovora, razmišljao sam o unutrašnjoj borbi koju svakodnevno vodi. Ne da se nekome dopadne, već da ostane čovek, neokrnjen, darovan poštenjem svojih roditelja, a ipak, nedovoljno poštovan, od onih kojima je dužnost da nagrade svakog po zasluzi. Nažalost, mi Pančevci, kao da više ne postojimo. Polako, ali sigurno, onaj građanski soj, vaspitan da zna gde mu je mesto, potisnut je na margine dešavanja. Jasno mi je zašto Divić nije komotan u gradu u kojem je rođen. Takvi ljudi se ne mire sa nepravdom, licemerjem, traganjem i kopanjem, za još više para. Rođen je za uspeh, ali onaj pravi. Dokazao je to igrajući fudbal. Još uvek nije uspeo, kao trener, fudbalski strateg, da postavi svoju viziju, kao kapitalno mišljenje i rešenje, važno za sadašnjost i budućnost, ali, s obzirom na to da je optimizam moje drugo ime, verujem, čak, siguran sam, doći će i to vreme. Ako se to ne desi,  onda, ovo više neće biti moj, Petrov i grad svih ljudi koji su verovali da su rođeni na idealnom mestu, ovde, gde se Dunav uliva u Tamiš. Sačekajmo, pa ćemo se uveriti.

 

 

Slobodan Rora Damjanov

Vizuelni identitet: Jovana Damjanov

Fotografije: Petar Divić

Share on facebook
Share on twitter