sportski magazin

/
/
Slobodan Višekruna – CELOVITOST DOBRIH NAMERA

Za „Praštanje uspeha“ govori Slobodan Višekruna, nekada, u paru sa Zoranom Stanojevićem, jedan od najboljih rukometnih sudija na Starom kontinentu, već dugo istrajni funkcioner u RSV i čovek sporta.

 

CELOVITOST DOBRIH NAMERA

 

 

Često, ni sam ne znam iz kog razloga, pišem, otkrivam javnosti, da skoro 35 godina, kroz novinarski staž, a evo, još malo, napuniću 55 godina života, kako je svaki dan za učenje i ko te ne razume, onda ništa. Zašto mi je važno da istaknem ovu činjenicu na početku teksta u kojem želim da predstavim jednu, zaista, jedinstvenu ličnost u polju sporta, ali i društvenog angažmana. Iz razloga što je Slobodan Višekruna osoba, ako ga slušate pažljivo, od kog stalno, makoliko ga često viđate, možete mnogo i nešto novo da saznate, rekao bih-naučite.

 

Zato, sa posebnim zadovoljstvom, a već neko vreme se dogovaramo za razgovor na ovom mestu, želim da istaknem sve njegove posebnosti. Slobodan Višekruna je rođen u mestu Veliko Tičevo, u blizini Bosanskog Grahova, a poznato je po istorijskoj činjenici da je tamo formirana Četvrta Krajiška brigada, koja se proslavila u Drugom svetskom ratu. Ne bez ponosa, moj sagovornik priča o Republici Srpskoj, zatim, selu gde je proveo najranije detinstvo i čitavom tom kraju, simbolične beskrajnosti, koja ne samo za njega, već sve koji potiču odande, jeste svojevrsna natčulnost. Sa sedam godina se sa svojima preselio u Bačku Palanku, gde je otpočeo školovanje, nešto kasnije, zavoleo rukomet i počeo da ga igra. Meni se veoma dopalo što o sebi, iz tog perioda, ne priča o superlativima, jer, kako kaže:“Nisam bio klasa, ali, trudio sam se najbolje što sam mogao“. Ono što je propustio na igralištu, kao rukometaš, obilato je nadoknadio kao delilac pravde na terenu dimenzija 40x20metara, toliko voljenom u našoj zemlji. No, o karijeri sudije, jednom od najboljih koje smo imali, a prebogata je detaljima, čitaćete kasnije, u tekstu.

 

 

 

Sad mi je bitno da kažem još nešto. Kad smo se dogovarali da se nađemo, pričamo o njegovoj karijeri, pitao me je da li i šta mi je potrebno za „pokrivalice“ u mojoj rubrici o njemu, misleći na fotografije i neke sitnice koje mogu da obogate pisanje. Naravno da sam potvrdno odgovorio. Nisam dugo čekao da materijal putem, ovih novih medija pristigne. Najednom, pregršt fotografija „slilo“ se na moj mejl, a kad sam video preciznu statistiku odsuđenih utakmica, od 1981. kad je to učinio prvi put, sa kolegom Miškovim, pa do poslednje, odigrane u Zadru, na Svetskom prvenstvu(Hrvatska-Mađarska), koja je bila 1408 u nizu, sa kolegom Zoranom Stanojevićem, još više mi je postalo jasno, reč je o čoveku kod koga je utemeljena težnja da se ima uvid u sve, dovela na pozicije koje mu i pripadaju. Posle aktivne sudijske karijere, još neko vreme je kontrolisao mlađe arbitre, a potom se posvetio najodgovornijim funkcijama, s tim u vezi, u srpskom rukometu, da bi, već decenijama, bio uspešan generalni sekretar Rukometnog saveza Vojvodine.

 

S obzirom da sam i sam veliki zaljubljenik u rukomet, da među rukometašima, bivšim i sadašnjim, ima meni najdražih ljudi koje poznajem, kao i da sam, profesionalno pratio zbivanja na tom polju, naravno da sam susretao i junaka moje priče. Namerno kažem susretao, jer, nikad se nismo, zvanično upoznali, do pre nekoliko godina. Imao je moje poštovanje oduvek, mada su nam se kosili, ponekad, pogledi na pojedine sudijske odluke(takvi smo mi navijači). Ipak, kad sam ga upoznao, da kažem, privatno, lako sam razumeo da je reč o čoveku izuzetne sposobnosti da razdvoji bitno od nebitnog, da komplikovano rastavi na lako, a tek, kad je reč o ljudskosti, posebna je to forma ljudi. Nije ni meni trebalo mnogo vremena da njegovo prijateljstvo prihvatim kao dar. Sve što mi godinama nije bilo jasno, ne samo u srpskom rukometu, već u mnogim drugim sportovima, lakoćom mi je „preradio“ i samo njegovom umešnošću, otvorio oči, kako se to kaže.

 

 

 

Sa Višekrunom me je upoznao zajednički prijatelj, Marton Fabijan, takođe, čovek sporta, osoba koja je ostavila ozbiljan, pozitivan trag, kad je reč o suđenju i praćenju sudija na rukometnim terenima. Ne čudi me kako su njih dvojica prvo postali, a zatim, toliko dugo ostali bliski. Obojica su dobri i kvalitetni ljudi. Elem, sticajem okolnosti, u poslednje vreme, češće nego obično, viđao sam se sa imenjakom. Kako je moja životna misija da vama, čitaci moji, predstavljam sve ono najbolje što se može sresti u srpskom sportu, logično je na red došao i Slobodan Višekruna.

 

Tako, pre neki dan, javio se, kaže:“Dolazim službeno do Pančeva, pa da se vidimo“. I tako, nađosmo se u restoranu „Kordun“, jednom od mojih omiljenih mesta za druženje sa prijateljima. Stigao je sa svojim bliskim saradnikom, Vladimirom Knežićem, nekada, takođe, uglednim rukometnim sudijom, a poslednjih godina, čovekom koji radi na najodgovirnijim segmentima u našem rukometu i brine o maldim naraštajima.

 

Vlasnik „Korduna“, Milan Vitas, kojeg svi bolje poznaju kao Mikšu, sa svojim roditeljima, već decenijama gaji nešto što se, polako, ali sigurno gubi iz srpske tradicije, ali, on se uspešno odupire tom nadirućem talasu. Reč je o domaćoj hrani, i pozitivnom duhu, koji pleni čim kročite u ovo mestu, na raskrnici ulica Braća Jovanović i Dimitrija Tucovića, u samom centru Pančeva.

 

 

Evo kako je tekao naš razgovor.

 

 

 

 

 

 

 

PORODICA

 

Ko se bavio sportom, posebno vrhunskim, na bilo koji način, dobro zna, koliko porodica trpi zbog toga. Česta odsustvovanja zbog putovanja i drugih obaveza, najviše tome doprinose. Ipak, kad je kod kuće sve u najboljem redu, mnogo je lakše dati ono najbolje u svom poslu. Tako je bilo i kod Slobodana Višekrune. 

         –Suđenje je više od posla. To je istinska ljubav i ne možete biti uspešni u tome, ako to, zaista nije tako. Kako i sami kažete, mnogo smo žrtvovali da bi dosegli taj, najviši evropski nivo, a naše porodice su, svakako trpele zbog toga. Zato ja uvek ističem koliko je važno da imate uz sebe svoje najmilije, koji razumeju sve što radite. Moja supruga Vesna i sin Aleksandar su uvek bili moja podrška i ja sam im neizmerno zahvalan na tome.

 

 

 

 

RUKOMET I ŽIVOTNA MOTIVACIJA

 

 

 

Kako ste vi zavoleli rukomet?

        –Rora, ja sam počeo da igram, kao dečak, u Bačkoj Palanci. Odmah da kažem, nisam bio vrhunski igrač, ali, uvek sam se trudio da pružim najbolje što mogu.

 

 

Zapravo, ono pravo, kad je reč o toj igri, došlo je sa početkom deljenja pravde na rukometnom terenu.Zar ne?

        –Baš tako. To se desilo 1981. Jednostavno, tu sam pronašao sve ono što me ispunjava, a ostao sam u sportu koji obožavam. Na početku sam sudio sa kolegom Miškovim i to je potrajalo punih sedam godina. On je bio stariji od mene, pa je iz tog razloga morao da prestane i tako se taj deo moje karijere okončao.

 

 

Potom je usledila jedna lepa priča sa sudijom Lazarom Caranom, ali, nažalost, ona je imala tužan kraj.

        –Caran je moj sjajan kolega i veliki prijatelj. Odsudili smo mnogo utakmica, doživeli prelepe trenutke. Kako kažete i to je istina, naša saradnja se završila jednim tragičnim događajem, kad je Lazar Caran, posle povratka sa jedne naše utakmice, maltene, pred kućom, nastradao u saobraćajnom udesu. Posle toga, on više nije mogao da sudi, a ja sam neko vreme, preispitujući sebe, nekako nevoljno izlazio na teren.

 

 

Ta dilema, šta i kako dalje, čini mi se, razrešena je kad je Zoran Stanojević postao vaš kolega, a vi, zajedno sudijski par. Kao da je reč o nečemu sudbinskom?

        –Moglo bi se i tako reći. Zoran Stanojević je moj, pre svega veliki prijatelj. Interesantno, on i ja nemamo rođenu braću, pa ispada da smo to nadomestili kad smo počeli zajedno da sudimo. Zoran je izuzetan čovek, mnogo smo godina proveli zajedno na igralištu, sudili najznačajnije utakmice u karijeri jednog sudije, do dana današnjeg ostali nerazdvojni, mada, već dugo nismo aktivni. Stalno smo u kontaktu i veoma se poštujemo.

 

 

Napomenuli ste neke od najznačajnijih utakmica u karijeri. Možete li neki detalj da izdvojite?

        –Naravno, sa zadovoljstvom. Mnogo toga je ostalo iza nas, ali, kad imate priliku da delite pravdu u finalu Lige šampiona, i to dva puta zaredom, onda, mislim da neću pogrešiti, to jeste nešto posebno. Mi smo imali tu čast, 2008 i 2009. godine, oba puta Siudad Realu, protiv Kila. Retko se to dešava da možete, dve godine zaredom da budete akter finala tako značajnog takmičenja, ali, očigledno, zaslužili smo pažnju ljudi koji su tada vodili računa o suđenju u EHF i to se dogodilo.

 

 

Meni je, isto tako interesantno, te godine, na samom kraju sudijske karijere, Stanojević i Vi sudili ste utakmice Prvenstva sveta u Hrvatskoj. To se, takođe, desilo, te 2009. Zvanično, posle tog velikog nadmetanja, oprostili ste se, da tako to kažem.

        –Sve ste dobro rekli. To je bilo u Zadru. Sudili smo meč Hrvatska-Mađarska i to, jeste bio kraj. Posle toga, obojica smo se okrenuli kontroli suđenja i drugim obavezama u rukometu. Mislim da je ovo dobar trenutak da pomenem jednog čoveka koji je verovao u nas i podržavao od starta do kraja naše sudijske karijere. Reč je o Milanu Mitroviću. On je bio, isto, međunarodni sudija. Prepoznao je u nama kvalitet, uvek bio zahtevan, ali, i stajao je iza nas. Sve se to na kraju isplatilo, a mi smo mu zahvalni za sve što je učinio da dosegnemo sam vrh u evropskom rukometu, kad je reč o suđenju.

 

 

 

 

 

 

ZVANJE ZA POŠTOVANJE

 

Vi ste godinama na istaknutoj funkciji u Rukometnom savezu Vojvodine, kao prvi operativac ove ugledne sportske organizacije. Taj period vašeg stvaranja, takođe, zaslužuje pažnju javnosti. Voleo bih da nešto kažete i o tome:

        –Mi smo sada u Pančevu. Sedimo u ovom lepom ambijentu, a vaš grad je poznat kao rukometna sredina. Mnogo je sjajnih rukometaša i ljudi koji su život posvetili rukometu odavde i zbog toga mi je veoma drago, što pričam baš sa vama. Hoću da istaknem neke ljude koji su veoma bitni za mene i dosta uticali da se sve odvjija putem kojim još uvek koračam. Naime, za mesto generalnog sekretara RSV predložio me je Dragan Bukvić, vaš Pančevac, veliki rukometni radnik. Od njega sam mnogo naučio, i uvek imao podršku. RSV je ozbiljan sistem i velika je čast biti deo tog stvaralaštva, a naš predsednik-Borislav Perović je isto tako čovek od kojeg se mnogo toga može naučiti. On je velika podrška za sve što radimo u rukometnoj Vojvodini. Znate, kao generalni sekretar, uvek sam se trudio da se okružim saradnicima, pametnim ljudima, koji mnogo znaju, čak, više od mene. Samo tako i sam mogu da napredujem, donosim valjane odluke za klubove i rukometaše u Vojvodini. Inače, Vi to znate, ali vaše čitaoce da podsetim, RSV je 2019. proslavio 70 godina postojanja i uspešnog rada, što je izuzetan jubilej.

Vi ste mnogo toga radili da se rukomet u Srbiji još više ceni. Znam da ima jedan čovek kojeg veoma poštujete. Reč je o Velimiru Marjanoviću, bivšem čelniku RSS.

        –Siguran sam da svi koji vole sport, rukomet posebno, nisu zaboravili kako su naša zemlja i savez organizovali čak tri, palnetarno velika, sportska takmičenja, početkom i sredinom prošle decenije. Velja Marjanović je čovek koji je presudno uticao da sve to bude organizovano, baš na način koji se nikad neće zaboraviti. Osvojene su i dve značajne medalje sa tih nadmetanja. On je bio prvi predsednik RSS od osamostaljenja Srbije, mnogo je učinio za naš sport, bio pravi vizionar i pokretač mnogih reformi. Takođe, učinio je mnogo da se uspostave standardi u našoj krovnoj sportskoj organizaciji. Isto tako, da se ne zaboravi, kao reprezentacija, bili smo učesnici Olimpijskih igara u Londonu, za vreme njegovog predsednikovanja u RSS. Sve su to činjenice koje utiču na moju veliku zahvalnost tom čoveku, a siguran sam da mnogi dele moje mišljenje.

Bildnummer: 05062752 Datum: 28.10.2009 Copyright: imago/Aleksandar Djorovic
Zoran Stanojevic(L) and Slobodan Visekruna(c) Serbian EHF referees finnished their intrnational refereeing career and received present from Velimir Marjanovic(r)president of Serbian handball federation : PUBLICATIONxNOTxINxSER; Herren Handball Nationalteam Länderspiel Testspiel vdig xdp 2009 quadrat o0 Schiri funktionär Nis
Image number 05062752 date 28 10 2009 Copyright imago Aleksandar Djorovic Zoran Stanojevic l and Slobodan Visekruna C Serbian EHF Referees finnished their Intrnational Refereeing Career and received Present From Velimir Marjanovic r President of Serbian Handball Federation PUBLICATIONxNOTxINxSER men Handball National team international match try out Vdig 2009 Square o0 ref Functionary Nis

 

 

 

 

RUKOMET I SUĐENJE MORAJU DA SE NEGUJU

 

 

 

Vi i vaš kolega, Zoran Stanojević, o kojem govorite sa mnogo poštovanja, sigurno, možete da zborite o deljenju pravde na rukometnom terenu. Želeo bih da čujem od vas, šta je potrebno da neko postane vrhunski rukometni sudija?

        –Vaše pitanje je takvo da nije jednostavno odgovoriti, ali pokušaću. Znate, suđenje je integralni deo rukometa i kvalitet tog segmenta ogleda se u kvantitetu iz kojeg se kasnije bruse dobre sudije. Nažalost, sve je manje i rukometaša u Vojvodini i Srbiji, posebno u malim sredinama, pa se onda, kao logična nit, nadovezuje i manjak sudija. Mislim da je to naš najveći problem. U samim klubovima bi trebalo da se gaje sudije, da u njima, to bude inicijalna ideja da neko postane sudija. Dalje, trebalo bi da postoji ljubav, strast za tim. Često ističem, ako na startu karijere ne želiš da sudiš finale Lige šampiona, onda to nije za tebe. Sećam se, dok sam ja odrastao, sve više želeo da sudim, odlazio sam na utakmice ranije, da gledam kako se sudije zagrevaju, a potom upijao svaki njihov potez tokom utakmice. Vidite, sad, dok razgovaramo, prisećam se i nekih momenata, kad smo bili mlade sudije. Odlazili smo na igralište, da sudimo ono što vidimo i poštujemo rukometna pravila, bez obzira na „vruć“ teren. Bilo je normalno, biti hrabar, jer to i jeste poenta priče. Da dodam, nekad su klubove u Jugoslaviji vodili veliki ljudi, gospoda. U međuvremenu, to se negde izgubilo, sad znamo kakva je situacija. Ispada da su sudije uvek krive za sve. Neće biti baš da je tako. Eto, ukratko, to bih izdvojio kao odgovor na vaše pitanje.

 

 

Već sam naglasio, Vi ste prvi operativac RSV. Kakva je situacija u našoj severnoj pokrajini, kad je reč o rukometu?

        –Sviđa mi se vaša želja da čitaoci „Praštanja uspeha“ saznaju mnogo toga. Vidite, ima mnogo klubova koji su deo naše kuće, da tako kažem. Dosta je i velika teritorija koju mi kao RSV pokrivamo i trudimo se da svima budemo na usluzi. Ne da se samo kaže, mi smo vaš servis, već da zaista bude tako. Ranije smo obilazili sve sredine, objašnjavali koje su naše mogućnosti, da u saradnji sa lokalnim samopuravama doprinesemo, da se rukomet igra nesmetano. Znate i sami, materijalna sredstva su najveći problem. Mi smo otvoreni za svaki dijalog. Nikad nikoga nisam odbio da popričamo, razmenimo ideje, vidimo gde i kako možemo da pomognemo. Jedan sam od ljudi koji sasluša i negativne stvari kojima ljudi nisu zadovoljni. Tvrdim da je i takav razgovor bolji od toga da ućutimo i izgubimo komunikaciju. Ljudi to znaju, nema mesta u Vojvodini koje nismo obišli, pomogli koliko je to bilo u našoj moći, na razne načine i tako će biti i ubuduće.

 

 

Stigli smo do kraja našeg razgovora, a poslednje pitanje je uvek u vezi sa praštanjem uspeha. Umemo li da oprostimo uspeh?

        –Sigurno da postoji sujeta i ima toga kod ljudi. Lično, uvek sam se radovao kad su ljudi uspešni i potižu uspehe. Milsim da samo od takvih ljudi može da se nauči i bude još bolji čovek, sportista i sportski radnik.

 

 

Kad bolje upoznate Slobodana Višekrunu, lako shvatite da je on predstavlja most za novo doba u rukometnom sportu. Njegov put ka uspehu nije bio lak, čak, pre je reč o mukotrpnom hodanju, ali sve se isplatilo. Pre svega, reč je o osobi koja ne teži da javnosti predstavi sebe, već rukomet, kroz svoje delovanje. Već sama ta priča, zaslužuje respekt. Od njega možete čuti razne mudrosti, sjajne sugestije, ali, zna da prihvati kritiku, da saluša. Rekao bih, njegova smela priroda omogućila mu je da stekne poštovanje, prvo kao sudija, a potom i sportski funkcioner. Možda i zato što je težio da osvoji neosvojivo. Na vreme je razumeo, a tog se držao tokom cele karijere, nije na terenu da bi ugađao publici, već da štiti igru i aktere, zato je sa Stanojevićem, uživao u svakoj utakmici. Danas, sa ushićenjem priča o prošlom vremenu, ne želeći da zaboravi ni jednog čoveka koji je uticao da stvori svoj svet u kojem će biti ispunjen. Ta želja da se pohvale ljudi, njegovi savremenici, retkost je. Mnogi zaborave na „znakove pored puta“ misleći da su na vrh stigli tek tako. Slobodan Višekruna nije iz te priče. Na umu mu je da i u narednom periodu pomiri suprotnosti, da rukomet, kao sport, ima budućnost i ako to neko želi, podeli svoja iskustva sa terena i van njega. Za mene, dragocena ličnost.

 

 

Slobodan Rora Damjanov

Vizuelni identitet: Jovana Damjanov

Fotografije: Slobodan Višekruna

Share on facebook
Share on twitter