sportski magazin

/
/
Bratislav Bošnjak – REVOLUCIJA DOBROTE

Praštanje uspeha vam predstavlja: Bratislav Bošnjak, Pančevac, nekadašnji reprezentativac Srbije u Američkom fudbalu, master prof. Fizičkog vaspitanja, otac, suprug, sin, brat, prijatelj, sve za primer

 

 

REVOLUCIJA DOBROTE

 

Bracu, tako ću ga, između ostalog, oslovljavati u ovoj rubrici, upoznao sam pre dvadesetak godina, a on me podsetio na tu činjenicu, u Hali na Strelištu, u gradu na Tamišu. U to doba, okušao se u novinarstvu, pre toga, učeći kod uglednog Srbe Jankovića, na beogradskom DIF-u, gde je prošao tu, nekada poznatu školu. Tog dana, došao je da prati, za jedan lokalni medij, zbivanja u kultnoj sportskoj pančevačkoj dvorani. Visok, naočit, ali, pre svega, lepo vaspitan i kulturan, lako mi je privukao pažnju. Od tog, prvog susreta, pa do danas, ništa se nije promenilo u našem odnosu. Uvek, sve je uz maksimalno, obostrano poštovanje. Kasnije, priznaću to lako, saznao sam da on uveliko igra, i te kako, za KAF Panteri, da veoma uspešno nastupa i za srpsku reprezentaciju, koja je u to vreme, bila u nastajanju, kao i sam, taj sport u Srbiji. U nastavku teksta, možete pročitati mnogo više o tom angažmanu, junaka ove priče.

 

 

Bošnjak je išao u dve Osnovne škole. Jedan deo je proveo u “Svetom Savi”, a zatim, odrastanje završio u “Isidori Sekulić”. Potom, otisnuo se u srpsku prestonicu, gde je završio Srednju-Grafičku, na Novom Beogradu, kao i pomenuti deo na DIF-u. Onda, a u životu ništa nije slučajno, na preporuku Sergeja Ostojića, rođenog Pančevca, sina proslavljenog fudbalskog stratega Miloljuba, izuzetnog naučnika u oblasti sporta i psihologije, koji je predavao u Novom Sadu, na fakultetu za Sport, obreo se u Srpskoj Atini. Proveo je tamo punih pet godina, završio Master stidije i postao profesor Fizičkog vaspitanja.

 

 

 

PORODICA

 

Jedan od razloga što se Braca može pohvaliti efikasnim rastom u svakom segmentu svog delovanja, jeste i njegova porodica. Živeo je uz majku Snežanu, oca Rašu i brata Srbu, a od 2014. oženjen je Milicom, takođe, veoma darovitom osobom, koja je uspešno završila Hidro-geologiju, radila prave stvari u pančevačkoj Azotari, dok je to bilo moguće, a već neko vreme, zaposlena je u jednoj privatnoj firmi, u Beogradu. Njih dvoje imaju sina Dušana.

Dok sam sedeo sa Bošnjakom, u veoma prijatnom razgovoru, a potrajalo je to nekoliko sati, u prestižnom kafeu-Brazileru, sa toliko topline govorio mi je o najbližima. Potpuno me oduševio. Možda je vreme da otkrijem. Dok smo se dogovarali za naš razgovor, nekako, nismo uspevali da se uskladimo, što zbog obaveza, što zbog sprečenosti, u vezi sa porodičnim stvarima. Tako, javio mi se, pre našeg susreta:

 

        -„Roki, izvini, Dušanu nešto nije dobro, a ne mogu da ga ostavim u takvom stanju.“

 

Tako, dokazao mi je, moralnu dominantnost, jer, po mom mišljenju, porodica je sve, ostalo su sitnice.

 

 

 

Bilo mi je zanimljivo da saznam sve o počecima Američkog fudbala u Pančevu i Srbiji, a posebno sam bio zadovoljan što je moj sagovornik, autentični junak tih dešavanja. Voleo je, kao dečak da na TV gleda ovaj sport, koji se tek probijao u našoj zemlji. Atraktivnost poteza, brzina, reakcija u oba smera, nadahnili su ga, kao i nekoliko ispisnika. Tako, izlazili bi ispred zgrade gde je živeo, ispumpavali fudbalsku loptu, koja je”glumila” onu jajastu, kakva je bila potrebna. Sve se uozbiljilo kada su počeli TV prenosi na Trećem kanalu. Zvuči anegdotski, ali, zaista, desilo se to-da je Braca, koji je voleo i basket, sa drugarima, dok su čekali red da izađu na jedan od terena na SC “Mladost”, počeli da se dobacuju sa loptom, koju je, u međuvremenu, dobio njegov kum Žika, od oca, koji mu je doneo sa jednog puta u Americi. Bilo je to 2001-2002. I tako je krenulo, uz nekoliko ragbista, skoro da su imali skrojen tim. Srboljub, Bracin rođeni brat, sa još nekoliko ljudi, već je napravio kontakt sa nekim momcima u Beogradu, a oni su, zapravo, bili jezgro budućih “Vukova”. Odlazeći na Adu, gde je bio Dom, najpoznatijeg i najuspešnijeg kluba, ne samo u Srbiji, sve se, lagano, uspostavljalo. Nekoliko Beograđana, došlo je, potom, na teren kod Hale na Strelištu, i može se reći, bila je to, nezvanično, prva utakmica Američkog fudbala u Pančevu. Tačno, pre 21. godinu. Kuriozitet tog susreta, osim što je bio prvenac, ogleda se u činjenici, krajnji skor bio je 0:0. Nisu još uvek bili oformljeni ni “Vukovi” ni “Panteri”. U međuvremenu, još jedna ekipa se pojavila u Pančevu. Braca, je, a to sam saznao u priči sa njim, predložio da se spoje, i eto, konačno, “Pantera”. Takođe, u Srbiji, počeli su da “niču” timovi u Kragijevcu, Sremskoj Mitrovici pa redom. Interesantno je, momci su prvih nekoliko sezona igrali bez opreme, a tek 2006. sve je dobilo pun smisao. Klub se organizovao, iz SAD su stigli kompleti dresova, kacige, sve potrebno, a i grad Pančevo je prepoznao rastuću društvenu aktivnost, pa se našao “Panterima”. Sve je postalo ozbiljno. Još da istaknem, kako mi je Bošnjak naveo-treneri, igrači, osoblje, svi su oni učili, usput, bili samouki. Predrag Durlić i Bojan Milić, bili su treneri u tom, početnom periodu. Napredovao je i Savez, što je mnogo olakšalo formiranje Lige, kao i nacionalne selekcije. Već 2007. Bratislav Bošnjak pozvan je da nastupa za Srbiju.

 

 

Pre nego što pročitate o čemu smo razgovarali, želim da vam napišem još nekoliko impresija o sagovorniku. Od kada sam ga prvi put video, nikada kod njega nije bilo ničega komplikovanog. Svojom jednostavnošću, prosto, redukuje zamršeno. Voli praktično da deluje, a to se najbolje videlo na terenu. Podseti ću, sport je samo refleksija života. Kada sam prvi put otišao da vidim jednu utakmicu “Pantera”, ostao sam šokiran, brojem ljudi na popularnom “Prcu”. Tribina je bila potpuno popunjena znatiželjnicima, a oko terena, ljudi su stajali i netremice posmatrali zbivanja. Još me više oduševilo, kada sam uočio majke sa decom, čak u kolicima, kako radoznalo posmatraju svet oko sebe. Pomislio sam, ovoliko gledalaca, niko u Pančevu ne može da okupi, čak ni neki renomirani sportski klubovi. Dok su “Panteri” trajali, drugi su mogli samo da maštaju o takvoj podršci. Ništa bolja situacija nije ni danas. Lako je to objasniti, Bošnjak i njegovi saigrači, skoro svi, odreda, uz nekoliko momaka, koji su pristigli iz SAD, rođeni su u gradu na Tamišu. Takva vrednost, imala je meru smisla. A, Braca je bio, u to vreme, vrhunski krilni hvatač. Brzina i spretnost, a visina mu je, takođe, mnogo pomagala, dolazili su do punog izražaja. Naigrao se tokom karijere, a u posebnoj rubrici, čitajte o njegovim najvećim uspesima u sportu. Ipak, usudiću se da kažem, istaknem, on me nije ostavio ravnodušnim ni njegovim shvatanjem života. Upadljiv je njegov trud da bude prisutan u životu svojih najmilijih, da na poslu koji obavlja ima etičke imperative, da sve to uspe. Darovit je kao čovek, ima tu dozu poštovanja za druge, koji rade nešto korisno. Mnogo ranije sam hteo da mu posvetim pažnju, napišem nešto drugačije, veće nego što je sam izveštaj sa neke utakmice, i evo, izgleda da je sad pravo vreme za to. Lepo mi je dočarao sve ono što me zanimalo.

 

 

 

 

ISKAZ STVARNOSTI

 

Braco, u Srbiji, ima dosta poklonika Američkog fudbala. Dok su postojali “Panteri” pričalo se mnogo o ovom sportu. Kad bi ga definisao, šta bi rekao?

        –Roki, nije to lako reći u nekoliko rečenica. U Američkom fudbalu, imaš timove napada, odbrane i specijalni tim. Jedan igrač, ako je dobar, može da igra u sva tri tima. Potrebno je osvojiti teren, a krajnji cilj je tač-daun. On donosi šest poena, plus uspešan šut, posle njega, još jedan. Ukupno može da se osvoji sedam poena iz jednog napada.

 

 

Kvoterbek je, rekao bih, mozak tima?

        –Tako je. On upućuje loptu slobodnom igraču, koji ima za cilj, trčeći, da osvaja jarede, do konačnog tač-dauna.

 

 

Ti si bio krilni hvatač, zar ne?

        –Da. To je pozicija koja zahteva brzinu, spremnost, što bi se reklo, meke ruke, a ja sam to imao, jer sam ranije igrao košarku.

 

 

 

 

 

KARIJERA

 

-2007. godine učestvovao na Evropskom prvenstvu u Austriji, kao član reprezentacije Srbije i postigao prvi TD za Srbiju na zvaničnim mečevima.

-2011. godine postao šampion Srbije, kao član Kaf “Vukovi” Beograd. Proglašen za mvp-a finalne utakmice. Iste godine zlatna medalja sa Vukovima u evropskom klupskom takmičenju CEFL (central european football League). Obe utakmice odigrao sa prelomom leve šake.

-2012. godine osvajač zlatne medelja za Srbiju na Evropskom prvenstvu u Nemačkoj i Svajarskoj.

-2014. Kao član Pantera šampion evropskog klupskog takmičenja CEI liga, proglasen za mvp-ja finalne utakmice.

-2021.  srebrna medalja sa Banat Bulsima u Prvoj ligi prvenstva Srbije.

 

 

Braco, utisak koji je mene okupirao, ogleda se u činjenici da su “Panteri” u jednom period delovanja, bili najbolji sportski kolektiv u Pančevu. Puna tribina na svakoj utakmici, nedosanjan je san mnogima, do dana danas. Kako bi to opisao?

        –Zlatno doba se desilo od 2012-2016. Kada smo organizacijski i igrački bili na vrhuncu. Tačno je to, što kažeš, u vezi sa ljudima koji su nas pratili. Zato što je to bila pančevačka sportska priča, a to je nas sve držalo na okupu.

 

 

Zbog istine, trebalo bi reći, imali ste u timu i momke iz SAD.

        –Naravno, jeste tako bilo. Oni su podizali nivo igre, učili smo uz njih, a posebno bih istakao da su naše mlađe kategorije imale uz koga da se razvijaju. Podsetiću te, kao i tvoje čitaoce, da su naši dečaci, dva puta zaredom, bili prvaci Srbije. Vodio ih je Bojan Kovačević.

 

 

Braco, tvoja karijera je trajala punih 15 godina. Retkost je to.

        –Počeo sam 2002, a završio 2017. S tim što sam jedne godine bio trener igrač, a za vreme korone se organizovala Liga 7na7 gde sam se ponovo aktivirao. Dodao bih, 2021. formirani su Banat Bulsi, sa kojima sam takođe sarađivao, stigli čak do finala Super lige, ali ta se priča završila. Imao sam uspeha i u radu sa mlađim kategorijama, koje sam jedno vreme vodio. Na njih sam veoma ponosan. Najviše iz razloga što su prihvatili moju ideju da bi trebalo da budu gospoda i sportisti, istovremeno. I to bi bilo to.

 

 

 

FUTSAL

 

Nije lako završiti sa sportom, posebno, kada ste bili vrhunski u tome što radite. Poznato je, Braca Bošnjak je odlično igrao košarku, a kada se pozdravio sa Američkim fudbalom, čak, uporedo jedno vreme, posvetio se futsalu, koji u našoj zemlji poprima oblike, čak, reći ću, dugo to traje, veoma ozbiljne aktivnsoti. Čak, toliko je daleko otišlo da postoje nivoi takmičenja, od elite do okružnih. Tako moj sagovornik, obreo se u timu 33, prozaičnog imena.

      

  –Za sve je kriv, da to tako kažem, Igor Stanić, veliki zaljubljenik u fudbal i entuzijasta. Odrasli smo zajedno, a onda me jednog dana pozvao. Bilo je to nekoliko meseci pre Corone, da dođem na fudbal. Okupio nas je, uglavnom, bivše fudbalere. Polako, preraslo je to u tradiciju. Igrali smo turnire u Pančevu, i veoma je lepo to izgledalo. Inače, Igor je ranije igrao fudbal, bio sudija, završio i za trenera. I mnogo voli sport. On je došao na ideju da oformi klub, pa se i to desilo. S obzirom da je sve postalo ozbiljno, igrački smo se pojačali i nastupamo, zvanično, u Trećoj Futsal ligi Srbije, grupa-Beograd, jer smo sa sedištem u Padinskoj Skeli, a kao domaćini nastupamo u jednoj veoma lepoj Sali, u tom mestu. Igramo svakog vikenda, a zanimljivo je da imamo najbolju odbranu u ligi. Primili smo i najmanje golova.

 

 

 

 

Bratislav Bošnjak je jedno vreme radio, kako sam već naglasio, kao moj kolega novinar. Potom, posle završetka Fakulteta za sport i kao profesror Fizičkog vaspitanja, u nekoliko škola u Pančevu. Ipak, u poslednje vreme, tačnije, nešto duže od pola decenije to traje, on je zaposlen kao stručni saradnik u renomiranoj Specijalsitičkoj ordinaciji za fizikalnu mediciju i rehabilitaciju dr Tihomir Bartolović. U razgovoru sa njim, saznao sam da je veoma zadovoljan svojom ulogom u timu, u ovoj medicinskoj ustanovi koja je postala poznata po stručnosti, širom Srbije, a koju posećuju sportisti i građanstvo, svi, koji žele da se oporave posle povreda i drugih trauma. U životu, Braca je mnogo toga učinio opipljivog. Već je ostavio trag uspeha za sobom. Ipak, po mom mišljenju, vrednost ovog Pančevca ogleda se u činjenici da je ostao pristojan čovek, porodičan, sa naglašenim stavom za prijateljstvo i negovanje istog. Karakterišu ga osobine ljudskosti, a meni je drag, jer sam uvek u njemu video mnogo više od uspešnog sportiste. Sve ono što sam očekivao, posmatrajući ga sa strane, ispunio je. Sve je na vreme završio, pa ne čudi što sada, radostan, sa Milicom, Dušanom i najmilijima, živi život srećnog i zadovoljnog čoveka.

 

 

Slobodan Rora Damjanov

Vizuelni identitet:Jovana Damjanov

Fotografije: privatna arhiva

Share on facebook
Share on twitter