sportski magazin

/
/
SLABO SAM NAORUŽAN, ALI SAM U PRAVU

Praštanje uspeha vam predstavlja: Najavio sam, od petka, 12. januara, počinje retrospektiva tekstova, onih priča, koje će se naći, ukoričene, u drugom delu Istinočežnje, koja će, uz pomoć Gospoda, izaći ovog leta

 

 SLABO SAM NAORUŽAN, ALI SAM U PRAVU

 

 

I da sanjam samo lepe snove, one najluđe, o uspehu, nečemu sličnom, nisam mogao da doprem do istine, kao što je ova na javi, koliko vas, najviše sugrađana, ali i daleko šire, videlo je, pročitalo Istinočežnju, čak, ima je u svojoj biblioteci. Najviše sam ponosan na činjenicu da je moj knjiški prvenac pristigao u Australiju, SAD, Kanadu, Kinu, da se čita širom Evrope. Priče o ljudima, o njihovoj unutrašnjoj lepoti, uspesima koje zaboravljamo, o ličnim, malim-velik stvarima, koje boje jedan život, sve su to detalji koje sam izneo pred vas. Reakcija je bila iznenađujuća-lepa-dobra. Ne samo u smislu da ste strane teksta i sjajne fotografije koje je za štampu pripremio moj divni prijatelj Milan Stojanović i sve drugo, odmah prigrlili, nekako prisvojili, već iz razloga što sam lako shvatio da sav taj trud, moja volja, dobila je pun smisao. Ponosan sam.

 

 

Sad, dok je i moj grad, naše Pančevo, takvo, kakvo jeste, rešio sam, ovog puta na našem sajtu „Praštanje uspeha“ da, još jednom, podelim emociju sa vama. Vi ste, ko je uspeo i želeo, već čitali ove rubrike na mojoj FB stranici, ali, pre nego što se one nađu u poznatom obliku, sad ukoričene, još jednom da vas podsetim na njih.

 

 

 

 

 Istinočežnja

 

 

GRUPA

 

Pre nekoliko dana sreo sam prijatelja, životno iskusnog, sa političkim i stažom u privredi. Naravno, rođen je u Pančevu. Pita me: „Ko je ta Grupa, ko ste vi“?

 

Uzvratim-Misliš da ti navedem naša imena? Vidim po njegovom pogledu, više ga zanima šta hoćemo, šta bi da menjamo u Pančevu?

 

 

Lako je bilo objasniti. Četiri tačke delovanja, osnova su platforme kojom hoćemo da dokažemo, koliko može bolje, za relativno kratko vreme, a ono pravo, uslediće godinama kasnije, kada se sistem potpuno uhoda. Pričamo o: Jednom javnom preduzeću, besplatnim udžbenicima, promeni sportske politike i vraćanju nadležnosti selima.

 

A, onda, stiže neočekivan odgovor: „To vam je kap u moru, sa kojim sredstvima raspolaže lokalni budžet. Uradićete to lako, bez problema, a moći ćete i još mnogo toga“.

 

A, ko je zaista Grupa?

 

Okupljeni ljudi:lekari, ekonomisti, pravnici, novinari, strudenti, običan svet. Svi mi imamo samo jednu želju, a to je da živimo srećnije i lepše u našem Pančevu. Da vas više niko nikada ne primorava da za nekog glasate, ucenjuje radnim mestom, da „dobrovoljno“ odvajate od plate, kao za viši cilj, da vas niko, ama baš nikada više, ne šalje po Srbiji, da idete po nedođiji, od vrata do vrata, u besomučnim kampanjama, zarad koga? Da ogroman budžet bude na korist građanima, da se komunlna rešenja lako nalaze i ostvaruju, da shvatite, vi ste vlasnici Pančeva, sopstveno reosiguranje.

 

Zna se i tuga  obuzima svakog pristojnog čoveka kad se pročitaju komentari: Ko su ovi, bili su ovo, ono… Jasno je kad je neko bot, nesrećno mora da radi ono što ne misli, ali kada je neko u stanju da nipodaštava nekog, tu ideju, lakomisleno udara po tastaturi, a da niko od tih ljudi nije bio u izvršnoj vlasti, a trpite ovo što se dešava u Pančevu, deceniju i duže. Šta čovek da vam kaže? Da bar umete da se postidite?

 

Grupa nastavlja da radi. Sve je brojnija. Odnedavno, tu su i nove prostorije, u samom centru grada. Svako zainteresovan može da dođe, pita sve što mu nije jasno. Svaka dobra ideja je dobrodošla, ljudi posebno. Biće posla, i te kako, a znate kako to ide, ko na vreme stane u bedem, samo takva se čvrstina računa. Posle, već je kasno.

 

A, da li znate šta će Grupa prvo da učini kada osvoji vlast? Koja će biti prva odluka nove Skupštine Pančeva?

 

Kulturni centar poneće ime Nebojša Glogovac. Tako će se otkloniti prva nepravda, a onda, biće to najduži niz u stvaranju istorije Pančeva, krenuće se redom. Sve dok nam ne bude bolje.

 

Praštajte i dobra vam sreća!

 

 

 

 

 

 

 

LELA STOJNOV

 

Nema razloga da mi ne verujete, ali sa junakinjom ove priče, nikada nisam sedeo duže od razgovora u banci, sa savetnikom (svaka sličnost sa njom, ovog puta je namerna). Ipak, dopisivali smo se, putem sokoćala, više puta, razmenjujući misli, koliko smo se srozali, kao ljudi, pa moramo, svašta nešto da preživlajvamo u sredini, našem Pančevu, što se nikada ranije nije dogodilo. Ipak.

 

Znam, šta radim, rubriku joj posvećujem, potpuno svesno, najmanje iz dva razloga. Reč je o njenoj ulozi u KUD „Abrašević“ i građanskom aktivizmu.

 

 

Ne mogu da kažem da nema, bar ne u mom okruženju, takvih ili sličnih osoba, ali, Lela ima izraženo kritičko čulo, potpuno u vezi, sa onim šta nam se dešava, pa se baš izdvaja iz nametnutog nam jednoumlja.

 

Ipak, prvo ću o „Abraševiću“.Teško vreme za društvo koje je proslavilo grad na Tamišu. Inače, folklor, ta temeljna kulturna baština nekog naroda, ovde je odvajkada imala plodno tle. Ipak, novo doba, potpuno je ovaj KUD sabilo u ćošak. No, šta se dešava. Lela Stojnov, sa svojim bliskim saradnicima, decom, roditeljima, puna te etičke tradicije, izborila se, mic-po mic, da se ponovo čuje za njih. Tako, morala je, po ko zna koji put, mada, mislim, ta priča još nije gotova, da objašnjava, a sve ih je više u Pančevu, univerzalnim neznalicama, da folklor nije puka zabava, već zamah osećanja, duha i srca. A, tek tradicija „Abraševića“. Javila mi se pre neki dan, u želji da pozove moje najmilije i mene, na koncert svog KUD-a, bilo je to baš u petak, 27.maja, kada je i Dan porodice. Nažalost, nismo mogli da odemo, zato što smo našoj Jovani proslavljali rođendan. Svakako, razumela je. Zato, sad, dok ovo pišem, želim da istaknem, koliko je ona iznad ovog moralnog propadanja, kada se iz aviona primećuje želja za totalnom dominacijom. Već njena uloga, u folklornom miljeu, gde se gaji dodir sa drugim ljudskim bićima, kroz korak i muziku voli tradicija, jasno je svratava u galeriju Pančevaca i Pančevki, koji se svim silama trude da sačuvaju, makar ono malo, najlepšeg u Pančevu.

 

Nastaviću, sa njenim aktivizmom. Nema ćutanja. Svaku ružnu pojavu, događaj, nesklad, veličanje podmuklih ideologija, ona u svom maniru, nekad uzdržano, a ponekad, baš srčano, saopštava preko svojih naloga na društvenim mrežama. I na druge načine, svakako.

 

Meni se sviđa ta vrsta energije, koja se suprotstavlja megamašini, da nas sve pokore, ostave bez duše, vere, budućnosti. Potrebna je snaga da se oduprete sistemu gde vam beleže svaku reč protiv, kad jednu dlaku cepaju na četiri dela. Ugroženi do te mere, najviše mislim na osnovni egzistencijalizam, nije jednostavno, reći šta se hoće. Zato mnogo poštujem Lelu Stojnov.

 

Svi vi, koji je poznajete bolje od mene, siguran sam, lako ćete se složiti sa navedenim rečenicama. A, vama, koji još niste imalii sreću da je upoznate, želim da se to desi. Lepo je znati slobodoumnu i još uvek znatiželjnu osobu raširenih krila.

 

Praštajte i dobra vam sreća!

 

 

 

 

 

 

GORAN KOLARIĆ

 

O svačemu se može razgovarati, kad je reč o pančevačkom sportu, jer, velika je to tema, ali, potpuno sam siguran, oni, koji iole poznaju junaka ove priče, rođenog u Banatskom Karlovcu, pritom, reč je i o legendi grada na Tamišu, Facko, kako ga svi zovemo, bio je jedan od najtalentovanijih fudbalera sa ovog prostora. Prepričaću jednu anegdotu, za koju sam saznao od Kristijana Stojanova, sada, Kolarićevog kolege u FK Dinamo, nekada saigrača u mlađim kategorijama Crvene zvezde. Kaže Kiki:

 

 

-Zove me Jovan Aćimović, poznati Kule, koji je legenda Zvezde, u to vreme trener mlađih kategorija-Kristijane, gde je Facko, što ne dolazi, šta se s njim zbiva? Reci mu da se obavezno javi, računam na njega.

 

Ipak, Facko se nije javio. Kao i mnogo puta, kroz svoju fudbalsku karijeru, imao je „preča“ posla, uglavnom, misleći na mladost koja nije mogla da preskoči ni jedan detalj, koji sada čine život punijim ovom čoveku, već odavno suprugu, ocu, odnedavno, deki.

 

Facka ljubitelji fudbala pamte i kao igrača, jednog od najboljih u generaciji koja je ostala upamćena u Dinamu, sa trenerom Nebojošom Petrovićem, a nastupali su: Dejan Petrović, Petar Aleksijević, Boško Petrović, Žuća Stojčić, Aca Stevanović, Čivija Marković, Aca Vasiljević, a kapiten je bio Srđan Tekijaški. Bio je odličan i kao igrač malog fudbala. Još je nastupao za nekoliko timova, a karijeru je završio u Švedskoj.

 

Bolje sam ga upoznao kad sam počeo da radim u FK Dinamo. Družeći se sa trenerima, neizbežno je bilo, kako da ga čovek ne primeti. Pojava na stranu, visok, naočit, ali kad progovori, odmah se osetila neka duboka mudrost. On mi je baš razbio predrasudu da fudbalski stručnjaci, da ih tako nazovem, ne znaju ništa drugo osim lopte.

 

S njim sam mogao o filmu, književnosti, a nije prezao da se stavi u ulogu novinara, čak, lektora, kad bi mu se učinilo da neka slova ne stoje kako bi trebalo, ili misao luta ka poluistini. Ma, jedinstven čovek u svetu sporta. Ipak, ima nešto što želim posebno da istaknem, a mislim da je to refleksija njegovog života, znači i karaktera. O čemu je reč? Njegov najveći uspeh je što širi znanje.

 

Nedavno sam ga video, namerno tako pišem, jer se nismo sreli, kada je njegov tim, Omladinci Dinama, savlado vršnjake Železničara, što je uticalo da se dečaci plasiraju u Kvalitetnu ligu Vojvodine. Bio sam u žurbi, nisam se zadržao da čestitam. Zato je ovo prilika da ispravim grešku. Ako ovo čita i on je meni obećao da će se javiti, da zajedno, sa njegovom sestrom, Natašom Topalović, popijemo kafu, i onako, ljudski, kako samo mi znamo, pretresemo sve ovo vreme dok se nismo viđali. Facko je legenda i to niko ne može da opovrgne.

 

Praštajte i dobra vam sreća!

 

 

 

 

 

 

SVETLANA RAJIĆ

 

Šta nam se sve događa poslednjih godina, toliko labavih priča, uvek neki tanki površinski sloj, nemar, nerad, nelagoda, nesoj. Ipak, ima i ljudi, jer, kakav bi svet bio da nema te ravnoteže. Pre nekoliko dana, sedim u dvorištu porodične kuće Svetlane Rajić i baš o tome razmišljam. Dobro je što je Ceca sa nama.

 

Već se neko vreme dogovaramo, da se vidimo, ali, međusobno, uvek je nešto iskrsavalo, pa nam se susret odgađao. Ipak, kako rekoh, sreli smo se. Zato vam i pišem.

 

Rajićeva je ikonopisac. Pravi. Danas je to zanimanje koje ne privlači, posebno ne mlade, pa je njena uloga u savremenom društvu, kao i ostalih koji brinu o našoj tradiciji, za poštovanje. Čim kročite u zdanje u kojem već decenijama živi, u širem centru Pančeva, lako shvatite da je reč o pravom muzeju uspomena. Njena osećanja, prema ljudima i Bogu, pomešana su, isprepletana, pa ne čudi, makar se ja nisam začudio, što toliko odoleva u svojoj radišnosti, da nam ta iskra vere, toliko bitna za jedan narod, ne ugasne.

 

 

Mnogo ikona koje je uradila  nalaze se širom sveta, u kućama naših i nekih drugih ljudi. Ima ih i u svom domu, a te čekaju nove vlasnike, da im po tradiciji, kako hrišćanstvo uči, čuvaju i krase dom od nečastivog i svega zlog. Ujedno, mi Srbi, kao retki u svetu, koji imamo i poštujemo svog sveca, slavimo slavu, uz ikonu, sveću i kandilo.

 

Svetlana je moja školska drugarica iz mladosti. Ko se seća usmerenog obrazovanja, deveti i deseti razred, makoliko čudno zvučalo, meni je koristilo. Zašto? Pa, jer sam tih godina upoznao nove ljude u svom životu: Gocu, Lidiju, Pasu, Sandru, kao i junakinju ove priče. Ne viđam se često sa njima, ali, bili su i ostali divni, svi odreda-LJUDI.

 

Dok sam razgovarao sa Svetlanom, a mi smo već u godinama kad nam zdravlje više nije najbolji prijatelj, saznao sam da je utihnulo interesovanje za ikonama, ali da još uvek ima onih, koji razumeju, da osim svetovnog, moramo voleti i duhovno. Kako mislimo, da idemo dalje, bez toga.

 

Poseban je to dar, talenat, blagoslov od Boga, da sedite satima, danima, radite. Čaroban je to trenutak, kad priznate svoj teret otuđenosti, pa priuštite sebi tako dragocen dar, kao što je ikona. Veselje je i za autora, jer, samo kad su oboje srećni i zadovoljni, to je taj čin duhovnosti koji prožima.

 

Ceca nastavlja svoju misjiju. Radostan sam što smo se videli. Delimo iste vrednosti. Tako je bilo i ostalo. Još uvek u njoj tinja snaga predaka. I još će.

 

Praštajte i dobra vam sreća!

Share on facebook
Share on twitter