sportski magazin

/
/
Majkl Babić – MORALNA SAMOUVERENOST

Praštanje uspeha vam predstavlja: Majkl Babić, fotograf sa stažom od četiri decenije, proslavio se delovanjem na AO u Melburnu i zanimljivim poimanjem života

 

 

MORALNA SAMOUVERENOST

 

Ranije, mislim pre onog nesrećnog događaja u Melburnu, kada su deportovali najboljeg tenisera ikada, Novaka Đokovića, nisam mnogo znao, ili mi je to nekako promaklo, o junaku ove priče. A, s obzirom da je ta sramota australijske vlasti globalno praćena, bez obzira na okolnosti i kako smo ih čitali tih nedelja, on, Majkl Babić, toliko je smerno, istinito, sa lica mesta, izveštavao o tome, da sam se iznenadio. Začudio, možda je bolje reći. Ne, iz razloga što neko toliko čisto kazuje o datoj temi, već zbog moralne samouverenosti, koju do tada, nisam zapazio kod ljudi koji hoće da kažu šta misle, o Novaku. Nije prvi put, ali, retko se to dešavalo i dešava, da sam nekome poverovao, kao što sam tada njemu i to ne prestaje. Znao sam da Babić, bez obzira koliko voli i poštuje Novaka, neće preći liniju istine. I, zaista, bilo je tako. Argument je lepio za drugi, pa redom, u svakom iskazu za neku srpsku TV, novine, ili, jednostavno, pišući na svojoj FB stranici. E, sad da me pitate, da li se on meni prvi javio ili ja njemu, ne bih znao, ali, od tada, odnegovali smo odnos poštovanja prema tome šta nas dvojica radimo, ali, neka mi uvaženi kolega ne zameri što ću ovo napisati, čak, i na ličnoj osnovi.

 

 

Pre izvesnog vremena, pitao sam ga da mi posveti malo pažnje, pošalje nekoliko rečenica o sebi, zaniljivim podvizima tokom karijere iz daleke Australije, kako bih ga predstavio čitaocima „Praštanja“. Hteo sam da se zahvalim, na taj način, što mi je ustupio sve te fotografije, pravu ekskluzivu, da ga pohvalim za sve reči, umetnost koju gaji, ali, on me iznenadio:

 

„Dragi moj Rora,letimično sam samo pogledao tvoje postove sa ovog AO a nije bilo potrebe da pre odobrenja i tagovanja pročitam. Isto nas dvojica mislimo i znam sta je očekivati od profesionalca, patriote, koji ceni rad. Pogledaću za vikend, a pročitaj šta sam postavio. Obrazložiću to,ima sve svoje razloge. Naš narod je ponekad čudan, jedva čeka da te napadne, zato ne želim sad da pričam o sebi. Na mojim postovima može se naći i više nego što ti treba.Sačekajmo da se slegne, ali sam siguran, da ti ne treba više nego što već ima. Pozdrav i hvala!“

 

 

I sačekao sam da se slegne sve u vezi sa novom 10. titulom Novaka Đokovića u Melburnu, tog velikog, do sad nezabeleženog povratka najvećeg ikada. Sad je to vreme, da vam pišem o Babiću, izuzetnom profesionalcu, domaćinu, Srbinu.

 

Zanimljivo je kako se uopšte obreo tamo daleko. Rođen je u Srpcu, to je sada RS, a jedan deo školovanja proveo je u Sloveniji, a potom kratko, pre preseljenja u zemlju-kontinent, u Libiji. Tokom posete stricu, u Melburnu, nastavio je sa obrazovanjem(novinarstvo i fotografija). Od 1979. prvi put je „škljocnuo“ sa AO. Ostao je veran ovom Grand slemu, kao retko ko.

 

 

Sačekivao je i ispraćao sve naše asove, momke i devojke, od Bobe Živojinovića do najmlađih, koji se poslednjih godina bore za uspeh. Naravno, saradnja sa Đokovićem, po mom mišljenju, ostala je kao životni siže ovog sjajnog čoveka, veoma zabavnog i kreativnog zemljaka. Dve decenije su njih dvojica jedan uz drugog, a svaka sekvenca sa Novakovih mečeva, ostala je na memorijskoj kartici Babićevog fotoaparata. Nisu to samo uspomene, tog časa rariteti posebnog značaja za ljubitelje tenisa, sporta uopšte, već dokumenti, istorija, artefakti za večnost. Mnogo dobro radi svoj posao Majkl Babić. Kad sam ga pitao da pozajmim, neku od njih, kako bi ilustovao tekstove u vezi sa Novakom, iz Australije, odgovorio je bez za trepne-„slobodno“. O tome ste već mogli da pročitate.

 

 

Naravno, nikada, makar neki od nas, a Babić i ja sigurno, nećemo zaboraviti nepravdu nanesenu velikom asu svetskog sporta, našem Novaku Đokoviću, kada su pokušali da ga ponize, a na kraju i deportovali iz Australije, bez obzira što je Srbin, pre toga, čak devet puta osvojio titulu u Melburnu, proslavivši taj grad i zemlju. U jednom intervju za B92 tim povodom, Babić je istakao:

 

“Krivim politiku. Predvideo sam i tako se i desilo. Ono što su uradili njemu, platili su cenu. Za 70 godina, liberali nikad gore nisu prošli na izborima, i na državnom i na federalnom nivou. Potukli su ih do nogu. Mnogi su se našli uvređeni i dan-danas se izvinjavaju šta je njihova vlada učinila Đokoviću. To je bila politika da sakupe poene. Ali nije im uspelo. Imalo je kontraefekat. To što jedan ministar za imigraciju može da obori odluku suda je smešno. Taj zakon treba da se promeni. Zašto imaš sud i sudiju, ako jedan čovek to može da poništi. Proces nije trebalo uopšte da se odvija. I dan danas srećem u mom šoping centru ljude koji kažu: ’Nisam voleo Novaka pre, ali mi se sviđa sada. Novak je simbol slobode”.

 

 

Tenis, reklo bi se, omiljena je tema kojoj se Babić stalno vraća u svojoj karijeri, ali, kako kažu i neke moje kolege koje ga bolje poznaju, postoji nešto, zapravo neki, koji, takođe, imaju mesta u srcu ovog čoveka. Reč je o našim navijačima, najviše Srbima koji žive u Australiji. Njih, po slobodnoj proceni, samo u Melburnu ima oko 60 hiljada, pa, nisu tek tako u fokusu njegovog aparata. Naravno, Majkl pomno prati i beleži sva kulturna zbivanja, posebno o našim iseljenicima, kada iz domovine dođu umetnici, glumci, pevači, pisci. U tom razgovoru za B92, osvrnuo se na zanimljive detalje:

 

“Imamo šest crkava u Melburnu, ukupno 10 u Viktoriji, manastir na 100 kilometara odavde. Imamo šest fudbalskih klubova. Srpska zajednica je dobro povezana, tako da se ne treba čuditi što ih ima mnogo na tribinama ovde. Kada je fudbalska reprezentacija došla posle Južne Afrike 2010 sa Vladimirom Petrovićem, 11.000 je bilo na tribinama.”

 

 

SAMO ZA TEBE

 

Kad smo se Babić i ja združili na FB, pišem mu da mi se mnogo sviđa to što radi, ta strastvenost i posle toliko godina. Jednostavno, gromada ide sa gromadama. A, onda, jednog jutra, stigne mi poruka preko mesindžera:

„2001.radio za Franfurtske Vesti, kao dopisnik dve godine. Dođem u Beograd, na stadion JNA. Igrali Jugoslavija – Slovenija, kvalifikacije za EP, mislim. Dejan Savićević selektor. Padala kiša tri dana, jesen prava. Ja navikao na stidljivu kišu u Melburnu. Reče meni doktorica, ponesi kišobran, al jok. Puno stvari već nosim, šta će mi to, kad u Australiji nikad ne nosim. Slikao Deju sa kišobranom i umalo da ga pitam, ima li neki rezerve. Desni bek Slovenac nas upropasti,  sa dva prodora, dva dobra pasa i  pobediše 2:1. Pokisao kao miš, upropastio canon ( ušla voda a ne bi trebala ) srećom imao novi digitalni, pa sam uspeo napraviti snimke. Naslov duplerice u koloru VESTI je glasio : PLAKALO JE NEBO NAD BEOGRADOM. Kolega u redakciji Milivoj Pašić, Zdravko Elez i Aleksandar Vidaković ( sin vlasnika novina tada i menadzer) srdačno su me dočekali. Jedino mi se nije svidelo što sam na stadionu Partizana morao da nosim ono fotografsko prsluče sa bojama Partizana, a ja sam ZVEZDAŠ BRE! Slikao sam koji dan kasnije Sartid:C.Zvezda u Smederevu, 2:2 je bilo. Evo, Rora ovo je za tebe specijalno !“

 

 

Niko na svetu ne može da se nametne na silu, tek tako. Samo onaj sa integritetom, znanjem, umećem, nekom posebnošću, privlači pažnju, poštovanje javnosti. Lako sam shvatio, zbog čega je Majkl Babić godinama najpoznatiji fotoreporter na AO. Ne samo zbog kvalitetnog rada. Reč je o osobi koja svojom harizmom, dobrotom, stilom, širi dobri duh oko sebe. Bori se stalno, uvek ustane u ime istine. On je čovek sa nadahnućem, uporan, dobronameran, strpljiv. Snaga predaka u njegovom životu se baš oseća. Lepo je biti njegov savremenik. Još ćemo se mi nagledati divnih fotografija i naslušati sjajnih priča od čoveka sa vizijom.

 

 

 

 

 

Slobodan Rora Damjanov

Vizuelni identitet: Jovana Damjanov

Fotografije: Majkl Babić

Share on facebook
Share on twitter