sportski magazin

/
/
Jelena Milić Gačić – IGRA ČULA MAME SRCA

Za „Praštanje uspeha“ govori Jelena Milić Gačić, licencirani trener ritmičke gimnastike, osoba koja već deset godina, s velikim uspehom uči pančevačke devojčice, male gracije, prelepoj igri, ritmu i dobrim navikama.

 

IGRA ČULA MAME SRCA

 

Pročitajte pažljivo: „Ritmička gimnastika je najženstveniji sport koji neguje gimnastičko vežbanje uz muziku sa rekvizitima (vijača, obruč, lopta, traka, čunjevi). Sport koji kombinuje elemente baleta, gimastike, plesa i glume, u kome se takmičarke opredeljuju za takmičenje u individualnom ili grupnom sastavu. Gimnastičarke se prepoznaju po pravilnom držanju tela, gracioznom stavu, odmerenim i koordinisanim pokretima, lepo razvijenom muskulaturom i besprekornom disciplinom tela (duha)“. Uvod u priču s junakinjom ovog teksta pozajmili smo sa FB stranice Gimnastičkog društva “Palilula” koje je osnovano 1952. a do danas je kroz njega prošlo više od 80 hiljada devojčica. Baš ovih, nekoliko rečenica, na najbolji način, objašnjavaju svu lepotu i etiku stvaralaštva, koja se neguje ritmičkom gimnastikom. Jelena je trener u ovom društvu, ali, samostalno radi u Pančevu, tačno deceniju, pa ovaj lep jubilej, želimo da istaknemo na našem sajtu „Praštanje uspeha“.

Jelena je htela da bude balerina, pa se zato i obrela u školi za talentovane devojčice. Ipak, život nekada nešto pokloni, a ponekad oduzme, pa se tako i snovi rasprše. Možda, bolje je kazati, kad ne umemo lepo da objasnimo tok događaja, a tako vele naši stari, kaže se: „Otišo leptir“. Elem, Jelena se obrela na gimnastici, i tu našla svoju radost. Saznali smo od naše sagovornice da je trenirala, iako malena, čak šest puta nedeljno, a lako se uklopila u novu sredinu, jer, balet, pokret, igra, već su postali delovi njenog karaktera. Čak, porodica se preselila blizu dvorane „Pionir“, sada „Aleksandar Nikolić“ gde je ona vežbala. Bilo je uspeha i rezultata za pohvalu, ali, tokom bombardovanja, 1999. sve je nekako utihnulo. Stanka u vežbanju počela je da ostavlja trag na telu i duši. Čak, iskreno nam Jelena kazuje:“Prijala mi je ta pauza“. Samo, sve je kratko trajalo, jer, kad pozove Dara Terzić Šterić, nekada sjajna sportiskinja, a potom istaknuti pedagog, da sarađujete s njom, takav se poziv ne odbija. Zato se mlada Beograđanka našla u probranom društvu. Prvo malo, po malo, a zatim sa sve većom ulogom u „Paliluli“. U međuvremenu, završila je potrebne škole kako bi mogla samostalno da radi, pa tako s plavom licencom, a ona je ekvivalent, da ste sposobni da predvodite grupu na treninzima i takmičenjima, prenosi svoja znanja. Dolaskom u grad na Tamišu, a rekli smo, tome ima već punih deset godina, kao neka čarolija da kruži između nje i njenih izabranica. Možda se pitate, a otkud ona, zapravo u Pančevu? Nije teško objasniti. Naime, kako to obično biva, kad nečega fali u centru Južnog banata, ima preko Dunava, u srpskoj prestonici. Tako je nekoliko majki, koje su obožavale i još uvek to čine, ritmičku gimnastiku, stigle sa svojim ćerkama do Beograda. Tamo su upoznale Jelenu, i nadamo se da vam je sada sve jasno. Osim što je dobar trener, ona je supruga i majka dvojice dečaka.

OD REKREACIJE DO REPREZENTACIJE

 

Tokom 60 godina postojanja GD “Palilula”, oko 80 000 devojčica se bavilo ritmičkom gimnastikom, 57 je uspelo da postanu reprezentativke Jugoslavije, a njih 18 je predstavljalo tadašnju državu na Svetskim i Evropskim prvenstvima.

Majda Milak i Kristina Radonjić su bile finalistkinje Svetskog prvenstva 1991. i učesnice Olimpijskih igara 1992. Dara Terzić-Šterić bila je takođe učesnica Olimpijskih igara 1988. A kao pedagog iznedrila je pravi buket sjajnih trenera, koje sada produžavaju misiju lepote u sportu. Jelena Milić Gačić je jedna od njih, a mi u Pančevu, imamo privilegiju da baš ona radi sa talentovanim devojčicama iz našeg grada, koje nas predstavljaju, veoma uspešno, širom Srbije.

CELINA PLENI

 

Jelenu Milić Gačić, mada ona više voli kad je predstavljaju drugačijim redom, upoznao sam kad je počinjala u Pančevu, u Sali u Sportskom savezu. Sedeo sam jednom prilikom sa Simom Gregovićem, u njegovoj čuvenoj kanceleriji, u prizemlju, u zgradi u Masarikovoj ulici, verovatno, jednim od najvećih, živih, sportskih radnika, organizatora i ljubitelja sporta u Pančevu. I tako, reč po reč, on mi pomene Jelenu. Hvalio je za sve što čini, a najviše njeno znaje i entuzijazam. Znate, kad ste posvećeni ritmičkoj gimnastici, treba da uložite mnogo više energije u svoje stvaralaštvo, nego kad je reč o nekoj drugoj disciplini. Em je to specifično, njom se bave samo devojčice, odnosno osobe nežnijeg pola, em, kao da i ta ritmička gimnastika ne postoji, ne samo u našoj sredini. Meni se svideo njen optimizam. Ma koliko god je bilo teško, zato što ste stigli odnekuda u našu sredinu, a to nije uvek prihvatljivo, a hrvala se i sa drugim problemima, nikada nije kukala ili izgledala nemoćno. Opa, pomislio sam, pa kad je tako, onda da joj pomognemo. S obzirom na to da sam tada pisao u „Pančevcu“, a mogao preko kolega da molim za uslugu, prepričao sam im sve što znam o Jeleni Gačić Milić. I tako je sve krenulo. Međusobno poštovanje nikada nije minulo. Naprotiv, godinama je raslo, a tako je i sada. Pre nekoliko dana sam je pozvao, želeći da je predstavim vama, koji redovno pratite naš rad u „Praštanju uspeha“, da prozborimo o njenoj deceniji provedenoj u Pančevu, pa ćete u narednim redovima moći da pročitate o čemu smo razgovarali.

 

S Jelenom sam se dogovorio da se nađemo u kafeu  „Brasileiro“, u samom centru Pančeva. Sunčan dan izmamio je dosta ljudi, a sedenje u bašti ovog objekta, nije samo ugođaj, uz najbolju kafu u gradu, već uvertira za nastavak dobrog dana. Stižemo, maltene, u isto vreme, a zarad mirnijeg razgovora, ulazimo u sam objekat. Prelep je to ambijent, a svi koji su bar jednom kročili u „Brasiliero“, znaju o čemu govorim. Sviđa se i Jeleni, koja je prvi put tu na kafi. Neko pametan je istakao:“Nema druge šanse za prvi utisak“, pa osoblje i sve što smo doživeli u „Brasileiru“ dobijaju čistu desetku.

 

VEDRE DUŠE

 

Ja sam svojim čitaocima već napisao kako je ritmička gimnastika zaplenila tvoje srce. Voleo bih da mi pričaš o deci s kojom radiš, tim devojčicama i devojkama. One jesu mlade, ali, rekao bih, reč je o velikim fantastima. Da li se slažeš?

-One su pre svega veoma dobre i talentovane osobe. Kad pominješ mladost, reći ću ti da radim sa decom predškolskog uzrasta, ali i sa devojčicama koje su sada sedmi-osmi razred. Do prošle godine, čak, sarađivala sam za gimnazijalkama, tako da gimnastikom možete da se bavite i sa 25 godina, ali, razumem, zašto one i ranije odlaze nekim svojim putem. E, sad, kad pominješ njihovu zaljubljenost u celu ovu priču, tako je, upravu si. Reč jeste o fantastima, kao i njihovim roditeljima. Ovo je sport u koji, takođe mora da se ulaže. Nisu to velike cifre, ali, nisu ni male. One kupuju opremu, plaćaju članarinu, odlazak na takmičenja. Istrajavaju na tom putu i zato jesu veoma posvećene.

Na prvi pogled, ritmička gimnastika je pokret, ritam, neki sklad kojem se teži. Ipak, čini mi se da je reč o nečemu mnogo sadržajnijem. Zar ne?

-Tako je. Liči na ples. Imamo individualnu i grupnu gimnastiku. U Pančevu radim s grupom, ali od skoro smo počeli i individualan rad. Izdvojila sam nekoliko devojčica i sada krećemo i s tim delovanjem. Koreografije traju oko minut i po, odnosno dva i po za grupne vežbe. Potrebno je mnogo snage, balansa, elastičnosti, baletskih segmenata, tako da, jeste, ima u ovoj igri dubine.

Sa koliko ti dece vežbaš u Pančevu?

-Trenutno ima blizu 40 devojčica. Od toga pola ih ide na turnire, a druga polovina, jeste kao neka sekcija, gde se još uvek pripremaju za prve veće nastupe.

 

PRVENSTVO BEOGRADA

 

Kad sam razgovarao s Jelenom, saznao sam da će se u nedelju, 21. aprila, održati Prvenstvo Beograda, kao i da se nada lepim vestima, pa da sačekam sa objavom priče s njom, dok mi ne javi najnovije vesti. I, zaista, tako je i bilo. Zove iz „Masters“ centra u Zemunu, gde je takmičenje održano, a rezultati sjajni.

 

-Deca su bila super. Prvo mi saopštava moja sagovornica, a onda, ne sa malim oduševljenjem nastavlja: Na ovom takmičenju učestvovale su najbole ekipe iz srpske prestonice, znači najbolji timovi iz svakog beogradskog kluba, a mi potpadamo tu, kao sekcija iz Pančeva. Pionirke: Milica Savić, Andrea Tiševski, Sara Presetnik i Anja Nikolić osvojile su 3. mesto. U konkurenciji kadetkinja-Andrea Vasić, Ivona Vasić, Aleksandra Papulić, Valentina Bijelić, Dunja Jevtić i Nadja Stojanović su bile izvrsne. U najbrojnijoj kategoriji osvojila su dva zlata. Prvo mesto u višeboju i prvo u koreografiji obručem. Mladje juniorke – Jovana Radmanović, Miona Balčaković, Tamara Stefanović i Nadja Zarija bile su treće.Tako da su sve tri ekipe otišle kući s medaljama i plasirale se na Državno prvenstvo koje je u maju, u stilu vrsnog reportera, kazuje mi Jelena pri kraju javljanja.

 

Siguran sam da si veoma ponosna na svoje devojke?

-Baš sam srećna i zadovoljna!

 

 

Rad se uvek isplati, a ne kaže se tek tako-kad nešto radiš često, uvek želiš još. Tako je sa junakinjom ove priče i njenim izabranicama. One sada ne žele da se zaustave. Uživaju, raduju se, a medalje i druga priznanja plod su svega dobrog što ime se dešava u radu sa Jelenom. Zato i od nas, koji pripremamo „Praštanje uspeha“, vama ide jedno veliko BRAVO!

 

 

 

Gimnastika, to je poznato, uostalom izučava se na svim svetskim fakultetima za Fizičko vaspitanje, jeste bazični sport. Ipak, kod nas, da kažemo u Srbiji, malo se o njoj govori, o važnosti te disipline. Zašto je to tako?

-Verovatno bi trebalo u školi, odnosno školskim programima, da se tome prvo i više svi posvete. Čak, od vrtića bi trebalo krenuti. Otvaraju se sada neke školice sporta koje vode računa o tim osnovama, ali, malo je to. Ja, kod kuće, sa svojim sinovima, stalno radim i učim ih kako se pravilno drži telo, hoda. U šali im govorim:Mama ne zna fiziku i hemiju, ali da te naučim pravilnom držanju i hodanju, to sigurno znam. Masovnost je takođe bitna, a čini mi se, bar ja to tako vidim, sve se više centara, osim Beograda, uključuje u ovu lepu priču. Mislim na Pančevo, Novi Sad, Niš, Užice, Požegu, Svilajnac. To je lepo i uliva nadu.

Svako vežbanje traži put ka rezultatima. Na takmičenjima se to potvrđuje. Samo, bar ja tako mislim, nije sve u tome. Hoću da te pitam, čemu ih gimnastika nauči?

-Uh, kakvo pitanje si mi postavio. Nije rezultat uvek u prvom planu, ali, priznajem, ja sam dosta ambiciozna, i govorim da jeste rezultat bitan. Ima i nešto drugo, a to je takođe, veoma važno. Na kraju sezone, mi se okupimo, a onda mi roditelji iskreno kažu:“Hvala Jeco! Ne samo za gimnastiku, već što si tu. Što ih učiš da budu drugarice, da kroz život lakše koračaju“. Zaista i jeste tako.

Jelena, ovo što ti radiš u Pančevu je zaista nešto prelepo i zaslužuje sve pohvale. Malo je mesta i prostora gde, pre svega, devojčice, devojke uopšte, mogu da budu angažovane. Ti imaš baš plemenitu misiju. Kako da ih još više privučemo ritmičkoj gimnastici?

-Kod mene deca, uglavnom, dolaze po preporuci. Nisam se do sada mnogo bavila marketingom, da to tako nazovem. Priznajem, možda sam tu i pogrešila. Kada sam počinjala, javnost je bila više uključena, a sada se to promenilo. Bilo je toga i do mene. Dva puta sam ostajala u drugom stanju, imala i druge obaveze. Želela bih da se više povežem sa ovdašnjim ljudima koji vode sport, da im ukažem na vrednost koju nosimo moja deca i ja, pa se nadam da će se to i dogoditi. Hvala i tebi što, i na ovaj način, promovišemo naš sport, i verovatno će neko, kada pročita ovo o čemu smo razgovarali, poželeti da nam se priključi. Mi vežbamo dva-tri puta nedeljno, u Sali Sportskog saveza i tu nas mogu pronaći svi koji to žele.

Jelena, kakvi su tvoji planovi u narednom periodu?

-Želja mi je da se od septembra, kada počne nova školska godina, naš pokret, da ga tako nazovem, još više omasovi, da dobijemo neke dodatne termine za vežbanje, čak, neki nov prostor. Tokom leta, ja ne sedim skrštenih ruku, već sve lepo pripremim, kompletan program rada, tako da od jeseni, ostaje samo da se posvetim radu. Takođe, imam želju da sa decom negde otputujem, na neku ekskurziju, na nekoliko dana, da se družimo, još bolje upoznamo, i mislim da će tako i biti.

Na kraju razgovora uvek pitam o fenomenu praštanja uspeha. Umemo li da oprostimo, i ako ne, zašto je to tako?

-Učim decu, i kad mi nije pravo, da priznam da postoji neko bolji, i da im zbog toga treba čestitati. Ne stidim se da pitam, saznam od onih koji znaju, kako i ja da idem putem uspeha. A, našem uspehu, nadam se da se drugi raduju.

Ako ste bar jednom prisustvovali nekom gimnastičkom takmičenju, jasno vam je, reč je o prelepoj predstavi. Kad se udubite, ne možete pogled da skrenete. To je sport ukrašen i okićen najlepšim sadržajem, osmehom na licu protagonista. Taj okvir, igralište, mesto nastupa, kao retko gde, blagorodan je krug, svega dobrog u sportu. Čine ga vedre duše, a čistota se oseti na svakom koraku. Jelena Milić Gačić devojčice podučava, kao da im je majka. Zato, jednom stečeno poverenje, nikada ne izbledi. Ona nije samo njihov trener ritmičke gimnastike, već osoba koja im stalno stavlja do znanja-ne možeš nešto na nepravedan način steći. To onda nije tvoje. Ima još nešto. Jednostavnost je sveta vrednost, a to kao da je i Jecin način življena i razmišljanja. Gimnastika je njoj zaplenila srce, a ona sada tu filozofiju širi dalje. Ipak, ona zna, u to smo sigurni, sve je lakše kada se priroda dečja obuzda. Posle toga, budi se neka nova snaga, „kupamo“ se u čarobnom odrazu. Na kraju, sledi oni najljupkije-zahvaljivanje. Zato, Jelena hrabro i samo napred!

 

Razgovarao: Slobodan Rora Damjanov

Fotografije:Privatna arhiva

Sve na jednom mestu  www.pcwizard.rs

 

Share on facebook
Share on twitter