sportski magazin

/
/
SLABO SAM NAORUŽAN, ALI SAM U PRAVU

Praštanje uspeha vam predstavlja: Najavio sam, ovog petka počinje retrospektiva tekstova, onih priča, koje će se naći, ukoričene, u drugom delu Istinočežnje, koja će, uz pomoć Gospoda, izaći ovog leta

 

SLABO SAM NAORUŽAN, ALI SAM U PRAVU

 

I da sanjam samo lepe snove, one najluđe, o uspehu, nečemu sličnom, nisam mogao da doprem do istine, kao što je ova na javi, koliko vas, najviše sugrađana, ali i daleko šire, videlo je, pročitalo Istinočežnju, čak, ima je u svojoj biblioteci. Najviše sam ponosan na činjenicu da je moj knjiški prvenac pristigao u SAD, Kanadu, Kinu, da se čita širom Evrope. Priče o ljudima, o njihovoj unutrašnjoj lepoti, uspesima koje zaboravljamo, o ličnim, malim-velik stvarima, koje boje jedan život, sve su to detalji koje sam izneo pred vas. Reakcija je bila iznenađujuća-lepa-dobra. Ne samo u smislu da ste strane teksta i sjajne fotografije koje je za štampu pripremio moj divni prijatelj Milan Stojanović i sve drugo, odmah prigrlili, nekako prisvojili, već iz razloga što sam lako shvatio da sav taj trud, moja volja, dobila je pun smisao. Ponosan sam.

 

Sad, dok je i moj grad, naše Pančevo, okovano ledom, rešio sam, ovog puta na našem sajtu „Praštanje uspeha“ da, još jednom, podelim emociju sa vama. Vi ste, ko je uspeo i želeo, već čitali ove rubrike na mojoj FB stranici, ali, pre nego što se one nađu u poznatom obliku, sad ukoričene, još jednom da vas podsetim na njih.

 

Više je razloga. Zato što je ovo vreme dobro za čitanje, a koje nije, potom, što do leta neću pisati o pojedincima, ekipama, bilo kome, u vezi sa lokalnim sportom. Objasnio sam to. Sad sledi borba da se naše Pančevo vrati nama Pančevcima, da opet postane zajednica svih nas, a ne pojedinaca, koji ne osećaju varoš na Tamišu kao svoju, već u njoj vide samo plen. Tek ću vas, sa mojim saborcima iz Grupe, Građanskog udruženja, koje će lako da dokaže razliku između njih i nas, čim na red stignu lokalni izbori, uputiti šta nam je namera i šta ćemo zaista da uradimo, kako bi ovaj grad, to naše Pančevo, doživelo renesansu.

 

U narednim nedeljama, mesecima, uvek ću, do poslednjeg svog junaka, postavljati po četiri priče-Istinočežnju. Taj omaž, sad je prilika da istaknem, moj je način da pokažem na čijoj sam strani. Do pobede!

 

 

 

 

Istinočežnja

 

 

NENAD KECMAN

 

Dugo, baš dugo, nisam ni znao, da je Kele bio odličan rukometaš, potom, veoma uspešan trener, u Jugoslaviji i inostranstvu. On je, pre svega, Natašin i Oliverin otac. Kasnije, kad sam se i sam, mada tome ima četiri decenije, zaljubio u sport, sve je postalo jasnije. Ranije, činilo se da je dosta strožiji i da autoritet gradi, osim na znanju i toj činjenici. Predvodio je generacije rukometaša i devojaka u Pančevu i na drugim mestima i uvek se slušala njegova. Bila je stalno poslednja.

 

Sećam ga se iz mlađih dana. Još dok je radio u pančevačkom Vodovodu. Iako je otac mojih prijateljica, polako sam počeo da ga doživljavam i kao ličnost, meni sve više dragu i mimo te istine. Kad sam počeo da pišem za lokalne medije sretali smo se češće, što je bilo prirodno. Ipak, rekao bih, malo slobodnije, renesansa našeg poznanstva, počela je da se događa poslednjih godina, kad se on, malo odmakao od terena.

 

 

Tako, sa mnogo više slobodnog vremena, jer je već dugo u penziji, naša druženja su postala češća, a još mi je više prijalo kad nam se priključio Rade Stojanović, zaboravljeni rukometaš i stručnajk, ovenčan jednom, po mom mišljenju, veoma značajnom titulom. Naime, sa pionirkama ŽRK Pančevo, davno je to bilo, postao je šampion Jugoslavije, a koliko se sećam, nikome to pre niti posle, nije pošlo za rukom. Elem, nas trojica tako sedimo, na raznim mestima, uglavnom gde Kele izabere i satima pričamo. Tačnije, uglavnom slušam dvojicu znalaca  i tek ponekad, ako me priupitaju, uključim se u razgovor. Nenad Kecman je živa enciklopedija rukometa, a njegova ćerka, pominjana Olivera, biša je reprezentativka i ekstra igračica, u Jugoslaviji, Nemačkoj i Danskoj. Već godinama, zamislite vi taj autoritet, na samom severu Evrope, u postojbini rukometa, ona, naša Pančevka, Dankinje uči tom sportu. U klubu Zonderjuske, bila je sve, od igračice, trenera, sportskog direktora, sekretara čitavog sportskog društva, a u jednom periodu, ona se vratila u FFI Frederikshafen, gde je kao igračica započela karijeru u Danskoj, kao šef stručnog štaba. Starija ćerka, Nataša, stomatolog, već se našala u Istinočežnji. Elem, kad god sam pratio tok misli ovog uvaženog Pančevca, zapitao sam se-koliko smo mi, u ovom našem gradu, privilegovani. Tu, kraj nas, žive legende. Ne traba da idemo u univerzitetske biblioteke, gde sve ne, da se snalazimo za sportska dokumenta, koja nas uče da smo nekad bili najveći. Setimo se samo odbrane 3-2-1 koja je od Jugoslavije stvorila olimpijske i svetske prvake. Kele je stvarao tu i takvu istoriju.

 

Njegov glas i pokreti, stalno, ulivaju mi nadu, stvaraju neke bolje okolnosti da se i sam izrazim. Apriori autoritet, koji mu, s pravom pristaje, mene često podstiče na razmišljanje-drugačije i ne može u sportskom kolektivu. Nema tu anarhije, uvek je trenerova zadnja. Tako, kad složim priču o ovom Pančevcu, setim se i mnogih anegdota, u kojima smo nas dvojica junaci. Ne mogu sad o tome. Ne, nije ništa ružno, već bi ispalo da se samohvališem. Zna Kecman o čemu pišem, može da potvrdi. Kafa uskoro, dobri moj? Ne sumnjam, da-da.

 

Praštajte i dobra vam sreća!

 

 

 

 

MILAN KRSTIĆ-KRLE

 

Tvrdim i znam da ne grešim, junak ove rubrike jedan je od najboljih rukometaša koje je Pančevo iznedrilo, a dobro je poznato, grad na Tamišu, na svetskoj mapi sporta, posebno u narečenom, stoji veoma dobro, odlično, rekao bih. Milan Krstić nije ostavio samo dubok trag, kad je reč o „lepljivoj“ lopti, a igrao je osim u Dinamu, i još nekim jugoslovenskim klubovima, već u Bundes ligi, u Nemačkoj, sa neizbrisivim opusom, kad je to bio pojam, nešto slično, aktuelnom trenutku.

 

Kasnije, Krle se posvetio i trenerskom poslu, u kom je, takođe, postigao zavidne rezultate, afirmisao mnoge mlade igrače, rukomet tako temeljno uzdigao, da se to pamti i zauvek će tako ostati. Ne tako davno, tačnije, pre nekoliko godina, sa rukometašima Dinama bio sam nekoliko puta u Zagrebu,  Hrvatskoj. Pančevci su tada učestvovali u SEHA ligi. Dobar su utisak ostavili. Ipak, sad želim nešto drugo da vam prepričam. Naime, dok smo čekali ispred dvorane „Kutija šibica“ da i žuto-crni obave trenig pred susret sa bivišim prvakom Starog kontinenta, zapazili smo Zdravka Zovka, nekad veliko ime jugoslovenskog rukometa, a u tom periodu, trenera mlade ekipe Zagreba. Vežbali su pre Distola i njegovih saigrača.

 

 

Ivan Petković, tada trener Dinama, prišao je, kao i nas nekoliko iz panečvačke ekspedicije. Predstavio se naš trener, kazao odakle je, a posle nekoliko sekundi, čulo se pitanje: „Kako je Krle, šta on radi“?

 

Krleta viđam poslednjih desetak godina redovno, jer, živimo u istom naselju, našoj Tesli. Čak, pisao sam o njemu, mnogo duži tekst, baš, kao da je reč o životnoj priči. Pre toga, onda i sad, moje mišljenje o njemu ostalo je isto. Koliko god da je Krstić bio veliki, jedan od najvećih rukometaša koje smo imali, još je bolji čovek. Ličnost koja se više neće ponoviti.

 

Baš pre nekoliko dana, ponovo smo se sreli. Isti osmeh, ozarenost. Jedino ga muče kolena? I ta žalba, bila je više, onako, da se opravda zbog teškog hoda, nego što je to njemu istinska muka. Svaki put, u meni izazove mnoštvo emocija. Zato što me, i pored ozbiljne razlike u godinama, uvažava, i često napomene: „Pratim Rora šta radiš, pratim…“ čineći mi izuzetnu čast.

 

U novije vreme, ne ne žalim se, samo konstatujem, više nema takvih ljudi kao što je Milan Krstić. Niko se više ne zadržava dovoljno dugo u jednom mestu, klubu, da stekne epitet legende. Sportski nomadi sada idu tragom novca, a takva putanja, osim retkih, završava se uvek isto. Znate već kako. Zato, Krle i jeste jedinstven, poštenjačina, dobar čovek u smutnom vremenu. Legenda koja živi.

 

 

Praštajte i dobra vam sreća!

 

 

 

 

DEJAN FIFTI JOVIĆ

 

Poznate su one situacije u životu, znate nekog, ali, nikad niste zborili s njim. Tako sam i ja prošao kroz nešto slično, sa junakom ove priče. Malo je Pančevo, koliko god ga „širili“, još uvek, i prosto, bilo je ne moguće a ne čuti za Fiftija, kako svi, od milošte zovu Jovića.

 

Darovit čovek za mnoge stvari. U muzičkim krugovima, nema ko nije za njega čuo, sa većinom istih je svirao. Bavi se i jednim, slobodno mogu reći, zanatom, ulepšavanjem kućnih ljubimaca, koji sve više, godinama unazad, dobija na značaju, a i u tome je vrhunski. I još mnogo toga dela.

 

 

Pre izvesnog vremena, zbog ućebanosti dlake našeg maltezera Noe, javio sam mu se, da reši ovaj, rekao bih, naš problem. Pre toga sam, preko Milice Mihajlov, kao da su brat i sestra, njih dvoje, najavio da ću ga zvati, mada se, kako rekoh, nikad u životu nismo čuli. Tokom tog poziva dobro sam, najbolje razumeo, šta znači ona priča: „Ne postoji drugi put za prvi utisak“. Fifti me je odmah oduševio. Nastupio je prirodno, kao da se znamo(mada, kazah-znamo se), preciznije rečeno, družimo odvajkada. Ulepšao je Nou i onda napravi gest, koji mogu samo dobri ljudi. Svi mi živimo od svog rada, ali, on, nije hteo da naplati. Prijatno me iznenadio. Naveo je nekoliko razloga. Ne želim da ih ponavljam, zato što su u vezi sa mnom, i onim što radim, ali, to bi bilo samohvalisanje, a ne želim to. Elem, tako, dok smo razgovarali, posle njegovog umeća i našeg spasa, još sam ga bolje razumeo, kao čoveka. Interesantno, imamo mnogo zajedničkih prijatelja, a svakako, to nije slučajno. Tako smo, na moju sreću, stigli, konačno, jedan do drugog.

 

Moram ovo da dodam. Njegov brat-Milan Jović, isto tako,  zanimljiva je ličnost. Mi iz sporta ga pamtimo, kao predsednika RK Dinamo u, po mom mišljenju, natežem periodu za taj klub. Verovali ili ne, Mimi, presudno je uticao da se ne ugasi, kao što se to desilo sa ŽŽRK Dinamo, na našu sramotu. Istina je to, možete proveriti na sto načina. Kasnije, došli su drugi ljudi, i sad taj brod mirno plovi.

 

U međuvremenu, upoznao sam Fiftijeve, sve ukućane, ali ćerku sam zapamtio. Studira, njegova i Tanjina Katarina, pevanje u srpskoj prestonici, na FMU. Divno dete. Pametno, talentovano. Mene, lično, oduševila je. Možete je čuti u Kupeu i na drugim mestima, a često nastupa sa ocem.

 

Fifti ima naviku da svakog jutra popije prvu kafu u Babisu. Nije to navika, to je životni stav. Tako sam, i kroz takvu sitnicu, slobodno da se izrazim, shvatio koliko Dejan Jović voli život koji živi. Ima još mnogo stavova koji nam se poklapaju. Valjda zato, veoma brzo smo našli neki naš mir, povezanost, koja me ispunjava, u vremenu kad je sve više loših, a manje dobrih. Matorim, valjda mi je zato stalo, s kim se družim i ko koga, ovde razume.

 

Praštajte i dobra vam sreća!

 

 

VLADIMIR SAVIĆ

 

Savić je već veoma ugledan u svetu triatlona i „Ultri“ pa ne čudi što predstavlja autoritet u toj oblasti. Nije njegov put do te pozicije bio lak niti popločan ružama, ali, radom, voljom i strpljenjem, stigao je, zasluženo do njega. Znam ga odavno, praktično, od njegovih samih početaka.

 

Bio je najbolji u Srbiji, mnogo šire, pa se okrenuo i trenerskom, više mentorskom radu, sa triatloncima koji imaju snagu, brzinu i htenje, ali, fali ono nešto, da stignu do vrhunskih rezultata. Tu se Vlada pokazao kao dostojan. Već godinama on stvara programe za triatlonce, baš za ove koje sam pomenuo. Pisao sam i ranije o Saviću, njegovim podvizima, a ima jedna anegdota, koje se rado setim, kad je reč o njemu.

 

 

Naime, rekoh, voli da ide na te Ultre, gde se trči 42,195 metara, vozi bicikl 150 km i pliva 3000 m, ili nešto slično. Tako, posle te, jedne izvedbe, kad sam ga sreo pitao sam-Koliko ti je dana trebalo za to? Iznenadio se, pa odgovorio: Roro, jel me zezaš? Za osam sati je sve bilo gotovo“. Eto, ukratko, to je Savić.

 

Njegova baza i dalje je Pančevo, gde ima i kancelariju, odakle radi sa ljudima sa svih kontinenata. Tako, njemu je internet omogućio da širi znanje i doprinosi napretku. Cenim ga što je ostao ovde, a mogao je da bira na koju će stranu. Poštujem što svakog dana, ili kad to usklovi dozvole, sa svojom decom, vozi bicikl, trči, pliva, i dalje vežba. Mnogo uvažavam što promoviše zdrav način života, gde stigne, a primetili su to i drugi, pa, malo, malo, eto ga u medijima, čak i najvećima( čitaj RTS) gde radi, baš ono što najbolje zna. Govori o prednostima trčanja, biciklizma i plivanja. O rekreaciji često, kao takvoj.

 

Nisam ga dugo video, ali znam, po njegovim objavama na društvenim mrežama, aktivan je, kao nikad pre. Njegovo računanje vremena, razumljivo je to, ide drugačije, u odnosu na nas. Sve je brže, ali sa razlogom. Inače, Savić je veoma dobar, i to će vam potvrditi svako ko ga poznaje. On još uvek, sa velikim žarom, pomaže momcima i devojkama iz TK Tamiš, da nastave kontinuitet uspešnosti. Podsetiću, ova družina, jedna je od najboljih u Srbiji, od kad je triatlon postao deo sportske porodice.

 

Vlada ima jedan zanimljiv hobi. Da to tako, slobodnije, nazovem. Iako ne pije, ima jednu od najboljih i najvrednijih kolekcija viskija. Ranije mi je to pominjao, a sad sam siguran da je ista proširena i bogatija. Ne znam, otvara li se flaša, nekim povodom, ili ne, ali, neka zna, ima ko da degustira.

 

Vladimir Savić, nažalost, kao i mnogi drugi, u svom gradu, nije toliko uvažen, mada je svetski, što bi se reklo. Ipak, ima ko da pomene savremene junake doba zlog.

 

Praštajte i dobra vam sreća!

 

Share on facebook
Share on twitter