sportski magazin

/
/
OFANZIVA LEPOTE I UMEŠNOSTI

Praštanje uspeha vam predstavlja: Četiri kratke priče o sjajnim ljudima, sportistima, koji svojim životnim stavom, neguju čulnost i šire radost pobednika

 

OFANZIVA LEPOTE I UMEŠNOSTI

 

Zamislite samo tu sreću jednog sportskog novinara, još uvek željnog dostojanstvenosti, zdravorazumnosti, kad ima privilegiju da upozna i druži se, makar na kratko, sa osoboma koje slično razmišljaju. Smeškam se punog respekta i zahvalan što mi se još uvek dešavaju takvi susreti, priče, sa: Ivanom Vuletom, Ljiljanom Tasić, Aleksandrom Zdešićem i Ksenijom Mrkelom.

 

U kratkoj formi, onako kako sam ih doživeo, predstavljam ovaj četverac, koji svako na svoj način, ali svi zajedno, predtavljaju sažetost uspeha, kao da je reč o nekoj prelepoj anegdoti. Kratko, jasno, sa poentom. Neugasla ljubav prema atletici ili karateu, neka posebna pobednička doktrina, izdvaja ove osobe iz prosečnosti. Svi imaju svoju meru neposrednog iskustva, kao i duhovnu veličanstvenost, koje im pomažu da budu to što jesu. Najbolji, u tome što rade.

 

 

 

 

Ivana Vuleta

TALENAT, USPEH I NORMALNOST NA ISTOJ STRANI

 

 

Odavno sam čuo, reč je o nepoznatom(makar meni) autoru: Ne postoji druga šansa za prvi utisak.

I, evo ti u mom životu Ivane Vulete. U potpunosti da potvrdi ovu tezu. Posle toliko godina i njenih najvećih uspeha, planetarno, upoznao sam je, ma, pre nekoliko dana u Novom Sadu. Prateći jednu novu, buduću veliku šampionku, Kseniju Mrkelu, dospeo sam do Srpske Atine, na uručenje nagrada najboljim atletičarima Vojvodine.

Ivana je ušla u Veliku Salu Sportskog saveza naše pokrajine i za trenutak, sve je stalo. Ona me podsetila na postojanje ličnosti. Ušetala je, prepoznatljivim stilom, jednostavne devojke iz komšiluka. Ni za trenutak nisam osetio neku nadmenost ili nešto slično, jer, uspeh, posebno tako kapitalna, zna da promeni ličnost, udalji je od stvarnosti. Ne i nju. Izgledala mi je, i van staze koja je vodi do peska i svih ostvarenih rekorda, kao osoba iskustvene mudrosti. Lepa, iznutra.

 

Vuleta je, ali zaista, sportiskinja koja je osvojila sve što se može, u oblasti u kojoj se takmiči. Ona sada izgleda zadovoljno, ali, trebalo je uraditi mnogo toga, da bi se obistinili snovi. Prvo, nije otišla u SAD, na neki prestižni koledž, a mogla je. Iz Zrenjanina se preselila u Novi Sad, tu dobila ono što svaki perspektivni mladi čovek treba i njen uspon je tako počeo. Uz Gorana Obradovića, cenjenog srpskog stručnjaka.

Gledam je sa strane, te večeri, i sasvim sam siguran, nisam samo ja primetio taj njen avangardni duh. Uočavam da je i dalje razdragana, ljudski nasmejana, a kod nje se baš lako primeti volja, kao temelj sveta. I strpljivost. Sa svima, koji su to želeli, stala je, popričala, fotografisala se.

Pita me Ljupčo Cvetkoski, jedan izvanredan čovek i sportski pedagog, da li želim da je upoznam? Srećan sam, više to i ne krijem u sebi, bez obzira što sam već imao priliku, čak mnogo duže, da razgovaram sa nekim od najuglednijih sportista sveta. I, tako, upoznajemo se. Nije bilo mnogo vremena za dugu priču, tek fotografija, za naš prvi susret.

Ivana Vuleta, kao retko ko, tako uspešno, čuva sopstveni identitet. Sad bolje razumem stvarne događaje kroz koje je prošla.

 

 

 

 

 

 

Ksenija Mrkela

NIJE NAVIKA-LJUBAV JE

 

 

Ljupčo Cvetkoski, po mom mišljenju, daleko najuspešniji ovdašnji trener, kad uporedimo, uloženo-vraćeno, pre nekoliko dana pozvao me da pođem sa njim i delom porodice Mrkela, u Srpsku Atinu i da li se, načelno slažem. Naravno da sam rado pristao. I to se desilo juče.

Više i ne pamtim kada sam bio u Novom Sadu, a nekada sam rado odlazio. Poslednjih godina, uglavnom bi to bilo sa mojim prijateljom Martonom Fabijanom. Posetili bi Slobodana Višekrunu, ne tako davno, sa Zoranom Stanojevićem, činio je najuspešniji rukometni sudijski par na planeti, ujedno, delujući kao generalni sekretar RSV. Tako, a to me posebno obradovalo, ponovo sam se sinoć našao u prostorijama Sportskog saveza naše pokrajine, čak, proverio da li se sećam Slobine kancelarije. Višekruna je već neko vreme u penziji, ali njegov duh i dalje luta ovim prostorom, sve zbog dobrog što je uradio u službi sporta.

Elem, tačno u 16h, isperd zgrade u kojoj živim nailaze, pomenuti trener, Branko, Marija i junakinja ove priče-Ksenija Mrkela. Novim putem, brzo stižemo do Srpske Atine. Uvek je problem parkirati u tom delu Novog Sada, jer, reč je o samom centru, ali, uz malo sreće, spretni vozač, rešava i tu, nazovimo je, brigu.

U nevelikoj ali lepoj Sali Sportskog saveza Vojvodine dočekuje nas Goran Obradović, prvi čovek Atletskog saveza Vojvodine i trener Ivane Vulete, naše i svetski, najbolje skakačice u dalj, koju ću kasnije upoznati. Prijatan ambijent, sa optimističnim ljudima okolo, nagoveštavao je lep događaj, a baš to se i desilo. Kad su došli svi koji su trebali, počelo je uručenje priznanja.

Zamislite vi sad to, jedno dete, još uvek učenica osnovne škole, naša Pančevka-Ksenija Mrkela u društvu je Ivane Vulete, Adriane Vilagoš i drugih, najboljih ili među najboljima, na zemaljskoj kugli. Gledam tu devojčicu iz prikrajka, moju sugrađanku, već najbolju mlađu pionirku u svojoj zemlji. Ona pripada tom društvu. Tačno, taj njen, neki nov oblik stila na stazi i u privatnom životu, ta, posebna lepota u sportu, mora biti nagrađena. I svi to vide, samo u Pančevu-glava se okreće u stranu? Zašto? Strašno je, prestrašno što nije jedina. I uvek isti izgovor-nema para. Ima, rođaci, ima, i te kako, samo ravnomerno podelite, posebno deci, našim Pančevcima i Pančevkama. Jel to toliko teško da razumete?

Sinoć sam i definitivno shvatio, malo duže prisustvujući razgovoru Ksenije sa trenerom Cvetkoskim, sestrom, ocem, sa mnom komunicirajući, ona žanje uspehe i tek će, jer je na vreme shvatila suštinu bivstvovanja u sportu, što bi se moglo reći i za sam život. To što radi, nije navika-ljubav je. O Kseniji Mrkeli u narednim danima, ne samo zbog najnovijeg priznanja, čitaćete na sajtu Praštanje uspeha, gde ćete saznati još mnogo toga o devojčici koja će osvojiti srca ljubitelja sporta, u Srbiji i van nje.

Takođe, uskoro vam pišem i o Ivani Vuleti. Oduševila me ta devojka. Jedno je što vidite, na TV ili u dvorani, kao i na stadionima širom sveta, ali, nešto je drugo, kad shvatite, koliko je ona jednostavna i skromna osoba.

Još prijatnijom vožnjom, u kasnim večernjim satima vratili smo se u Pančevo. Evo, dok vam pišem, jutro je, već je 9 sati, bilo je i vreme da vam prenesem utiske.

 

 

 

 

 

 

Aleksandar Zdešić

ISPRAVNI MOTIVI

 

 

Siguran sam, znam da se slično osećate, pred nama, ispred nas, naduta je praznina. Ipak, toliko je bogat ovaj naš, lokalni sportski pejzaš, da, bar u mom slučaju, uz pančevačku mladost, sve lakše podnesem.

Jedan od junaka, kojeg ću danas da vam predstavim, je Aleksandar Zdešić. Bivši je učenik Gimnazije „Uroš Predić“, uskoro dvadesetogodišnjak, polako, ali sigurno, ostvaruje se i na Biološkom fakultetu u srpskoj prestonici. Ipak, danas ću više o njemu kao sportisti.

Nosilac je crnog pojasa u karateu, član KK Dinamo, kataš. Trebalo je 14 godina vežbati, biti uporan, da sad mi, koji ga ovako ili na bilo koji drugi način pratimo, shvatimo, njegov nastup je karneval.

Iskreno, mada imam sjajne prijatelje među momcima sa tatamija, poput Đure Cvejića, a baš, koliko juče, pričao sam sa Milanom Krstićem, našim Krcom, duže od časa ( sve smo živo pretresli, a ko ga poznaje, jasno mu je sve) nisam poslednjih godina toliko ispratio dešavanja u Dinamu. Ipak, Zdešić mi nije promakao, a objasniću kako.

Naime, nema tu tajni, i meni FB, ova stranica, služi da promovišem to što stvaram, najviše mislim na sajt-Praštanje uspeha, ali, na toj, što bi mladi rekli-lajni, susrećem izuzetno zanimljive ljude. Tako, posredstvom svoje majke-Vesne, da kažem, upoznao sam i Acu, njenog sina. Naime, mama, a kako drugačije i može, sa toliko ljubavi i pažnje prati sve što radi njen potomak, da mi se ta vedrina u objavama, sa izraženim dostojanstvom, mnogo svidela. Tako, zainteresovao sam se za ovog mladića.

Mladi Zdešić je prošao sve uzrasne razrede u reprezentaciji naše Karate federacije, a čak 200 odličja sada krase dom junaka ove priče. Nedavno, tačnije, 2019. Sportski savez Pančeva proglasio ga je najboljim juniorom grada na Tamišu. Sad, već je mlađi senior, nastavlja da nastupa za pomenuti klub i državnu selekciju.

Pomenuo sam, kataš je. Ako ste samo jednom gledali tu zamišljenu borbu protiv rivala, jasno je koliko je potrebno veštine, koncentracije, umnog napora, da se ona, kad počnete, bez greške, privede kraju. Karate (izvorno: prazna šaka, prevedeno sa japanskog) zato traži odgovornu ličnost, osobu koja je spremna da neprestano uči, vežba i usvaršava se. To radi ovaj mladić, naš komšija, pa ne čudi što žanje uspehe.

Sport je fenomen života. Često, neko ostavi monumentalno delo. Ta žudnja za celovitošću, ne samo na tatamiju, krasi Aleksandra Zdešića. Zato vi sad čitate ovu priču o njemu.

Prošle nedelje 26. februara, nastupao je u seniorskoj kategoriji i osvojio prvo mesto i time odbranio proslogodišnji rezultat. O tome vam pišem.

 

 

 

 

 

 

Ljiljana Tasić

NAVIKAVANJE NA ČUDA

 

 

Ljilja je čudo. Smirila se tek kad je osetila vrtoglavicu slobode, ali, bukvalno, na 1459m nadmorske visine, na kojoj se nalazi gradski stadion Pokhara u Nepalu.

Iskren da budem, već dan, dva, vidim da postavlja nešto, što ne čini tako često, ali, nisam razumeo da je sve tako ozbiljno, baš neobično, čak, toliko svetski uverljivo. Zato sam odlučio da joj posvetim ovu rubriku, kao osobi koja zaslužuje pregršt epiteta. Ne tako davno, razgovarao sam sa njom  za sajt Praštanje uspeha- https://prastanjeuspeha.rs/…/ljiljana-tasic-potpuno…/ gde detaljno možete pročitati o svemu zanimljivom iz njenog života.

Ipak, najnoviji podvig, a podsetiću vas, ako ste to već negde uočili ili upoznati ako niste do sad znali, ona je istinska srpska maraton heroina, koja je do Pokhare, već istrčala 167 puta deonicu, dugu 42.195 metara. I Filipides grčki junak, koji je trčao do Atine, baš toliko koliko sam zapisao, od polja Maraton, da javi o važnoj pobedi svojih zemljaka nad Persijancima (makar tako legenda kaže) bio bi srećan i iznenađen, Liljinom slobodom da učini baš sve što poželi.

Usput, a nije nimalo u drugom planu, posebno što se ne susrećemo često sa nekim ko nam se javlja iz živopisnog dela sveta, kakav je, recimo, Nepal, njene opservacije, u vezi sa glavnim gradom, pojavama u njemu, slobodom kretanja životinja (sve se to da lepo vidi na njenom FB profilu) što zaslužuje posebnu pažnju, a ja joj se na ovakav način, ujedno, diveći se, zahvaljujem.

Ljiljana M Tasić, vlastitim bivstvovanjem, privatno i kao sjajna sportiskinja, u svakome može da probudi veru, nadu, da je najbitnije živeti u svojim delima. Danas, u oskudici fantazije, dok nam uporno, sugerišu da nem je samo njihov algoritam potreban, lagano nas uvodeći u priču kako je veštačka inteligencija( odmah da se izvinim svim stručnjacima sveta iz ove oblasti, a imam i neke prijatelje među njima, koji zaista rade na dobrobit društva, pre svega kad je reč o medicini) naša nasušna budućnost, pojava Tasićeve, naše komšinice Ljilje, toliko me usrećuje, da nemate pojma koliko sam radostan. Ej, evo žene od krvi i mesa, majke, koja trči maratone svuda po svetu. Pa, ko to da ukroti? Švab, Gejts i ostala svetska bulumenta? Ma,buuu!

Dok pišem tekst, Ljilja se javila iz Nepala, Katmandua:

“Mozda je zanimljiv podatak da smo nas petoro, četiri druga i ja, u roku od 4 dana istrčali maraton i popeli se na Himalaje, na Anapurnu, koja je na 4130mnv i vratili se u Pokharu.

Uspon i spust odrađeni za 3 dana, a vodiči tvrde da treba 5-7 dana.

Sa nama su bile jos dve žene ali su one trčale polumaraton”.

Danas, kad vidimo kišu ili sneg, o ne, zar u februaru da nam se to desi? Pojačavamo grejanje i vraćamo zimsku garderobu, već ostavljenu u ormane. Ko bre da prošeta, potrči?

Još da dodam. Ljiljana je kao i mnogi Pančevci i Pančevke, nevidljiva za lokalnu vlast. Ima prečih i važnijih sportista? Kojih rođaci? Neko ko je rođen u gradu na Tamišu? Umesto da se divite lokalnim junacima, onima koji, zaista i jedino, slave Pančevo, našoj deci, pravim herojima koji nižu uspehe u do sad neviđenoj besparici, a para nikad više u budžetu, trošite li trošite. A, jednog dana, zar ne osećate kraj tome, šta će biti?

Zato obožavam srčanost naše sugrađanke. Kad je vidite, rekli bi ste i ne bi pogrešili, komšinica. No, samo kad bi zastali, upitali, mogli bi da saznate o uputstvu za život. Naravno, niko vas neće terati da trčite maratone, ali pobuna u sebi, bila bi dovoljna za početak. Borba za životnim smislom, o tome je ovde reč. Zato, Ljiljo, veliko poštovanje imam za sve što radiš. Nema predaje, nema odustajanja.

 

 

Slobodan Rora Damjanov

Vizuelni identitet: Jovana Damjanov

Share on facebook
Share on twitter