sportski magazin

/
/
mr Vladimir Ilić, profesor fizičkog vaspitanja, vrsni košarkaški stručnjak i trener

MR VLADIMIR ILIĆ, PROFESOR FIZIČKOG VASPITANJA, VRSNI KOŠARKAŠKI STRUČNJAK I TRENER

Mogu li novi planovi sa starim problemima?

Već više meseci, jedino na stranicama našeg sportskog portala, pružamo prostor pedagozima fizičke kulture i vrsnim sportskim stručnjacima, s ciljem da otvoreno i stručno iznesu svoja razmišljanja i stavove o izuzetnoj važnosti nastave fizičke kulture među učenicima osnovnih i srednjih škola i koliko sve to utiče na telesno, mentalno i zdravstveno stanje učenika, kao i otkrivanje i stvaranje talenata u sportu. U sve popularnijoj rubrici „Igralište“, ovoga puta piše magistar Vladimir Ilić, poštovani i omiljeni profesor fizičkog vaspitanja u pančevačkoj Osnovnoj školi „Isidora Sekulić“ i čovek koji se, pored pedagoškog rada sa najmlađima, posvetio unapređenju i razvoju srpske košarke, pre svega radeći na pronalaženju talenata u ovom veoma popularnom i uspešnom sportu u našoj zemlji. U središtu pažnje ovog zanimljivog teksta koji je pred vama, poštovani čitaoci, nalazi se zapravo autorovo razmišljanje o tome koliko se u nastavi fizičkog vaspitanja, i uopšte u radu sa najmlađima, može prevazići raskorak između teorije i prakse, između naših mogućnosti i onoga što bi trebalo činiti i posedovati, nasuprot skromnim uslovima i opremom kojom raspolažu naše obrazovne ustanove.

Ako u nastavi fizičkog vaspitanja krenemo od teorije ka praksi, postavlja se pitanje da li nastava fizičkog može da ostvari svoje ciljeve i odgovori zahtevima teorije? Odgovor je može, ali u kojoj meri?

IZMEĐU TEORIJE I PRAKSE

Teorija kaže: Cilj fizičkog vaspitanja jeste da raznovrsnim i sistematskim motoričkim aktivnostima, u povezanosti sa ostalim vaspitno- obrazovnim područjima, doprinese integralnom razvoju ličnosti učenika, razvoju motoričkih sposobnosti, sticanju, usavršavanju i primeni motoričkih umenja, navika i neophodnih teorijskih znanja u svakodnevnim i specifičnim uslovima života i rada.

Ovu teoretsku definiciju znamo svi, ali, šta je sa praksom? Svedoci smo čestih promena u nastavi: Menjaju se planovi, uvodi se sportska aktivnost umesto trećeg časa fizičkog, pa izabrani sport. Sada sve to ukidamo, jer ove aktivnosti nisu dale očekivane rezultate. Inicijativa i najava novog ministra da se ukine izabrani sport i uvede svakodnevna sportska aktivnost je nedovoljno obrazložena i ne može se komentarisati. Posle svega nameće se pitanje samo po sebi: Gde će se sve te svakodnevne aktivnosti realizivati? U ovom pitanju nalazi se i odgovor zašto do sada projekti Ministarstva obrazovanja nisu dali očekivane rezultate.

IZMEĐU PLANOVA I USLOVA

Ako želimo suštinske promene, problem nije u planovima, nego u uslovima rada. Osim u nekim školama u Beogradu i Novom Sadu, koje imaju po dve sale, a neke i bazen, ostale škole nemaju najelementarnije uslove za izvođenje nastave. Mnoge škole nemaju ni salu, a o rekvizitima koje po normativima Ministarstva treba da imaju sve škole – da i ne pričamo.

Trenutno radim kao profesor fizičkog vaspitanja u pančevačkoj Osnovnoj školi „Isidora Sekulić“ čiji sam inače bio đak, i to prve generacije. Prošlo je skoro četiri decenije, a nije se mnogo promenilo. Glavni rekviziti i oprema su još iz vremena kada sam bio dvanaestogodišnji učenik. Sada imam pedeset godina i nije teško zamislit koliko je za to vreme napredovalo društvo i moderne tehnologije. Da se slikovito izrazim, mi u nastavi fizičkog vaspitanja još uvek vozimo „fiću“. Školska sala je malih dimenzija, a ovde vežbaju po dva odeljenja. Svaki đak teoretski ima par kvadrata prostora za vežbanje. Srećom, imamo nove otvorene terene koje smo dobili od pokrajnskog Sekretarijata za sport, koji je tada predvodila Marinika Tepić, i s nestrpljenjem čekamo proleće, kako bismo mogli da radimo normalno. Pored svih tih problema, mi se trudimo da realizujemo nastavu, a da učenici ne trpe sve te nedostatke. Na svu sreću, deca još uvek vole da pohađaju nastavu fizičkog vaspitanja.

IZMEĐU INTERNETA I SPORTA

Međutim, očigledno je da je trka sa vremenom izgubljena, jer su moderne tehnologije odnele pobedu. Elektronska zabava postaje sve privlačnija i atraktivnija za decu, što negativno utiče na fizičku aktivnost i razvoj mladih. Upravo zbog fizičke neaktivnosti, a i loše ishrane, rezultati istraživanja pokazuju da je mnogo gojazne dece. Osim toga, zbog želje da pratimo svetske trendove, uvodi se inkluzivna nastava.To samo po sebi nije loše, jer neko mora da se bavi tom decom. Međutim, postavlja se pitanje da li je realno da to radi jedan nastavnik? Mislim da nije.Taj posao treba da obavlja stručna i osposobljena osoba koja će se baviti samo tim detetom, a mi da budemo podrška. Teško je sve to valjano rešiti bez improvizacija, jer je činjenica da smo siromašna zemlja i pritom gledamo da smanjimo broj nastavnika. Ono što mi, i u ovakvoj situaciji, možemo da damo toj deci jeste ljubav i želja da im pomognemo.

Ipak, nije još kasno i beznadežno da se nešto učini, da se promeni. Trebalo bi da svaka škola ima adekvatnu sportsku salu, u odnosu na broj đaka i , naravno, opremljenu po savremenim kriterijumima. Svaki grad bi, pored gradske hale sportova, trebalo ima dvoranu za školski sport gde bi se održavala školska takmičenja. Treba stvoriti atmosferu da upravo ta nadmetanja postanu praznik sporta. Time bismo animirali školsku decu da učestvuju ili sve to prate, a ne, kao do sada, da se utakmice igraju u praznoj sali, zbog toga što učenici dolaze jer, navodno, na taj način gube od nastave. Takvom praksom pokazujemo da sport nema vrednost kao ostali predmeti, umesto da ga afirmišemo, tako da dobri sportisti budu uzor svakom detetu. Veoma je važno podsticati učenike na povećanje fizičkih aktivnosti, uporno edukovati decu i njihove roditelje o poboljšanju kvaliteta života putem fizičke aktivnosti i ishrane. Zato je potrebno minimum tri puta nedeljno vežbanja na času fizičkog vaspitanja, kao i uključivanje u vannastavne sportske aktivnosti u školi i van škole, kao i razne rekreativne aktivnosti – izleti u prirodi, logorovanja, obuka plivanja…

Međutim, ima dosta toga što ne treba menjati, već unapređivati. Sistem školskog sporta i dalje funkcioniše, školska takmičenja se održavaju. U Pančevu se, na primer, organizuje više vannastavnih sportskih aktivnosti, kao što su obuka plivanja, male olimpijske igre, školica sporta… Tako bi trebalo i u drugim gradovima i opštinama, ali za realizaciju svih ovih aktivnosti potrebni su stručni, kompetentni i motivisani pedagozi. Ono što je sigurno, smanjene časova fizičkog vaspitanja bila bi velika greška.

Autor: Vladimir Ilić, profesor fizičkog vaspitanja u OŠ „Isidora Sekulić“ u Pančevu

KO JE VLADIMIR ILIĆ: POŠTOVANI PROFESOR I STRUČNJAK POSVEĆEN OTKRIVANJU I STVARANJU KOŠARKAŠKIH NADA

Otkrio raskošni talenat Nemanje Dangubića

Sportska biografija magistra fizičke klulture Vladimira Ilića je zaista bogata iskustvom u pedagoškom radu sa učenicima osnovne škole i stručnom angažovanju u košarkaškom sportu. Zaposlen je u Osnovnoj školi “Isidora Sekulić“ u Pančevu, od 1991. godine, kao diplomirani profesor fizičkog vaspitanja. Diplomirao 1991. godine, na Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja, Univerziteta u Beogradu, a na istom fakultetu postao magistar nauka, 2013. godine.

Pored predanog pedagoškog rada sa učenicima, Vladimir Ilić se posvetio razvoju košarke u svom gradu i Srbiji, pa je tako na Univerzitetu u Beogradu, na Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja odbranio magistarsku tezu: “Brzinsko-snažne sposobnosti košarkaša mlađeg juniorskog uzrasta”

Upravo u radu sa mlađim kategorijama košarkaša, Vladimir Ilić je postigao značajne rezultate, pre svega u otkrivanju i stvaranju talentovanih igrača. Najveći njegov stručni uspeh je naš mladi košarkaš Nemanja Dangubić, neprikosnoveni talenat i srpska košarkaška nada, koga je profesor Ilić u pančevačkom KK Kris Krosu trenirao devet godina. Prvi je otkrio raskošni talenat ovog perspektivnog košarkaša. Kao što je poznato, Dangubić je sada istaknuti prvotimac Crvene zvezde, postao je standardni seniorski košarkaški reprezentativac Srbije, a 2014. godine. izabran je na NBA draftu od Fialdelifia 76ers, trejdovan u San Antonio Spars.

Od 1989. do 1991. godine Ilić se stručno usavršava, volontirajući kao trener u beogradskom Košarkaškom klubu Partizan, a od 1992. radi kao košarkaški trener i vodi Košarkaški klub „Kris Kros“ iz Pančeva. Od 1996. do 2000. godine angažovan je kao košarkaški trener u „Omonia“ Nafpaktos – Grčka. Od 2004. do 2007. radi kao trener reprezentacije regiona 2 – Vojvodina, dečaci, uzrasta do 14 godina, dok je 2009. godine radio kao pomoćni trener kadetske reprezentacije Srbije, na pripremama za evropsko prvenstvo

Pre dve godine Vladimir Ilić je postao vlasnik prestižne stručne radne licence Fiba Coach (Internacional Basketball Federation). Napisao je i izlagao više stručnih radovova, a najznačajnijiu su: „Šutiranje u uzrastu 10-14 godina, seminar košarkaških trenera Trikala Grčka, a u Beogradu, na 10. kongresu “European College of Sport Science”, izlagao je svoj stručni rad na temu: “Individual preseasoning basketball conditioning program”.

Share on facebook
Share on twitter