sportski magazin

/
/
Dušica Ilkić Marčetić – profesorka fizičke kulture i baletska pedagoškinja

IZ POSEBNOG UGLA: DUŠICA ILKIĆ MARČETIĆ, PROFESORKA FIZIČKE KULTURE I BALETSKA PEDAGOŠKINJA

Sve je moguće – uz žarku želju i dobru volju

– U „Praštanju uspeha“, u sve aktuelnijoj rubrici „Igralište“, u kojoj stručnjaci i pedagozi fizičke kulture, jedino na stranicama našeg portala, pišu o izuzetnoj važnosti fizičke aktivnosti među učenicima osnovnih i srednjih škola, danas imamo posebnog gosta. To je profesorka fizičkog vaspitanja u Mašinskoj školi „Pančevo“, Dušica Ilkić Marčetić koja je u svom autorskom tekstu, tačnije eseju, načela veoma aktuelnu temu u nastavnoj praksi: Koliko profesori fizičkog vaspitanja, svojim ljudskim i pedagoškim postupcima prema učenicima, mogu uticati na telesno, mentalno i zdravstveno stanje učenika. Autorki ovog eseja, koja problem nastave posmatra iz ugla ljudskih odnosa na relaciji nastavnik – učenik , treba zaista verovati, jer iza nje stoji stručnost i veliko iskustvo, čak i internacionalno, u radu sa mladima. Dušica Ilkić Marčetić je, pored toga što je profesorka fizičke kulture i baletska pedagoškinja, magistrirala na Fakultetu sporta, postala uvažena instruktorka fitnesa, skijanja, akvabika, aerobika i trener parterne gimnastike. Jedno vreme je u SAD-u radila kao nastavnik baleta, a ima i licencu internacionalnog sudije u modernim plesovima.

Neretko ljudi imaju manu koja ih sprečava da efikasnije deluju. Drugim rečima, nesigurni su i osećaju da nisu sposobni da urade ono što bi želeli. Međutim, deca nemaju taj osećaj, pa je onda jasno da ga stiču vremenom, odnosno odrastanjem. Mislim da upravo o tome treba da se bavi školski sistem, kada već postoji u svakom društvu. Ako sistem ne “razmišlja” na takav način, onda moramo mi, nastavnici koji smo izabrali zanimanje da učimo i naučimo decu!

Jasno je da se vremenom stiču i znanja, ali jos više i saznanja. Najviše se nauči od onog što se stekne ličnim iskustvom, a jedino takvim iskustvima „veruje“ podsvest, ali i veliki deo svesnog.

ODGOVORNI SMO PRED SOBOM I DECOM

Pedagozi i psiholozi kažu da su prve godine života veoma važne za razvoj ličnosti, a posebno su značajne za budućnost. Prema tome, školski sistem se već od osnovne škole bavi, u velikoj meri, radom sa izgrađenom ličnošcu. Ipak, škola je nesporno odgovorna za ono što će ta ličnost u sebi utvrditi kao pravila ponašanja, kao granice, kao vizije, kao mogućnosti….Onda se pitanja nameću sama od sebe: Ko je zapravo odgovoran – mi, ja, nastavnici, učitelji? Koliko smo stvarno ogovorni i kome? Da li Ministarstvu obrazovanja, evalucionoj komisiji, direktoru, šefu aktiva? Mislim da je u svakom slučaju odgovor NE, jer smo kao pedagozi odgovorni, pre svih drugih „faktora“, sebi i detetu pred sobom, odgovorni smo svom sutra, detetovom sutra, prekosutra….

ŽELJA: „Međutim, istina je da život ne čeka – ni drugo vreme, ni novi ponedeljak, niti bolje postavljeni sistem vrednosti, a ni efikasnije školstvo, pravednije finansiranje, veće plate…Prisiljeni smo da stvaramo, kako nas uči poznata fraza ”od štapa i kanapa”! U redu, daj, može i tako! Mislim da i uz “štap i kanap” treba da damo deci saznanje da mogu učiniti mnogo, do tada nemoguće, samo ako imaju veliku želju“.

Nema sumnje, pokret ima ulogu i u intelektualnom napredovanju. Mozak se dalje konfiguriše i budi u situaciji aktivnog fizičkog kretanja i življenja. Dete to instinktivno zna, pa se zato igra, skače, trči, okreće se, peva, crta, imitira, smeje se, ubeđuje… Zato je za sve one koji su opredeljeni za promociju pokreta, veoma važno da ne zanemare kompleksnost ljudskog bića.

Kada je reč o tome, treba znati da odavno postoje istraživanja koja pokazuju da se leva strana tela aktivnije i uspešnije odmara, kada se aktivira rad u desnoj. Takođe je istina da se mnoge intelektualne i motoričke radnje na kraju savladaju dobrim snom, kao i da nakon kreativnog intelektualnog rada, fizički trening posebno prija, odnosno da nam pasivan odmor godi i ima smisla, nakon što smo završili posao.

Sada se postavljaju pitanja šta sve uraditi za vreme školskog časa koji može biti prekratak (a nije) u poredjenju sa iznetim tvrdnjama i koliko brzo učenici usvajaju ono što im se predlaže. Sekundama se meri vreme prenosa informacija koje dete uzime za sebe iz sveta koji ga okružuje. Naviklo na autoritativan odnos, pristaje da nauči ono sto mu nastavnik sugeriše, ali u tom “pristajanju” zadržava pravo da nauči za njega ono što je najizražajnije kod učitelja.

MOŽE ČAK „ŠTAPOM I KANAPOM“

Zbog toga je uloga nastavnika veoma važna. Sistem koji nam je ukazao poverenje, i dao nam priliku da učimo pokoljenja, nije i ne može biti, u svojoj malenkosti, ni kriv ni zaslužan za ono što ćemo mi, kao učitelji i vaspitači, dati od sebe u tom procesu. Reorganizacija rada, planova i programa, kvantitet i kvalitet diktiran od državne administracije, tehnički uslovi, prostorna opremljenost…sve to može biti, a rekla bih i treba, podložno analizi, kritici, ocenama. Za to postoje stručne službe, prozvani i pozvani koji, takođe, treba da se pitaju i zapitaju da li su spremni za promene.

Sav naš rad koji ostvarujemo u obrazovanju dece bilo kog uzrasta, potkovan stručnim i akademskim znanjem, svakodnevno nadograđen profesionalnim i životnim iskustvom, ne sme služiti samo učitelju. Sme i treba biti sluga istini, a ona se sastoji u tome da je učenik koji pred nama stoji – čovek, odnosno ličnost kome treba sva naša pažnja, poštovanje i spremnost da mu stečeno znanje prenesemo.

IDEJA: „Kada učeniku ne odobravate postupak, akciju, izjavu ili nešto drugo, sve mu valja objasniti pozitivnim primerom, što znači nastavnik mora izostaviti prekore, osude, pretnje lošim ocenama i slično. Ideja je jasna i smatram je humanom, kreativnom, ali i manjkavom. Negacija, kao i svaka druga kategorija, ne treba da bude izolovana, zabranjena, niti može biti konačno rešenje“.

Živimo u teškim vremenima i često te ”teške godine” opisujemo i pritom neke propuste pravdamo minulim ratovima, nemaštinom, raspadom porodice, padom morala…Skloni smo da se žalimo na prošlost: „Eh, a da nije to što beše, mi bismo…” Međutim, istina je da život ne čeka – ni drugo vreme, ni novi ponedeljak, niti bolje postavljeni sistem vrednosti, a ni efikasnije školstvo, pravednije finansiranje, veće plate…Prisiljeni smo da stvaramo, kako nas uči poznata fraza ”od štapa i kanapa”! U redu, daj, može i tako! Mislim da i uz “štap i kanap” treba da damo deci saznanje da mogu učiniti mnogo, do tada nemoguće, samo ako imaju veliku želju.

PRIČA O KOZLIĆU I PETICI

Da bih objasnila ovaj fenomen u nastavi fizičkog vaspitanja, ispričaću vam lično iskustvo iz nastavne prakse: Bilo je to prilično davno, kada sam u nastavi radila sa učenicima 5. razreda Osnovne škole „Jovan Jovanović Zmaj“, u dosta teškom vremenu, sa čestim štrajkovima. Tih godina su deca iz mlađih razreda dolazila na čas fizičkog vaspitanja, bez izgrađenih navika i sklonosti za gimnastičke veštine. Uvežbavali smo preskok kozlića, a jedna devojčica je bila danima zabrinuta, jer joj nije uspevalo da preskoči kozlić, iako je to žarko želela. Odlučila je da tu veštinu nauči, pa je dodatno, predano i istrajno vežbala. Doduše, tehniku je delimično usvojila, što nije bilo dovoljno da uspe. Međutim, u danu ocenjivanja ovog elementa u fiskulturnoj sali vladala je opšta radost, zbog čega je i junakinja naše priče bila opuštenija. Podigla je ruku i tako dala znak da je spremna da najzad preskoči kozlić i dobije odličnu ocenu. Potrčala je, naskočila na odraznu dasku i – preskočila! Istina, prenela sam je preko sprave, ali je usledio gromki aplauz svih učenika koji je bio snažan, kolegijalan i iskren. Naravno, posle toga dobila je peticu.

Prošle su godine, ispunjene novim školskim pričama, a svaka je bila poučna, važna, zanimljiva… Išla sam ulicama grada, ne pamtim više ni kuda ni gde. Odjednom primetim da mi s druge strane ulice prilazi devojka, pozdravljajući me srdačno, sa širokim osmehom. Iako je prošlo dosta vremena, prepoznala sam onu devojčicu, bivšu učenicu, koja je imala veliku želju da preskoči kozlić. Posle pozdrava, rekla mi je nešto što ću pamtiti celog života i kasnije uspešno primenjivati u nastavi: „Profesorka, da znate, nikada nisam naučila da valjano preskačem kozlić. Svesna sam i dan-danas da je tada dobijena petica bila zbog mog truda. Ali, naučila sam, i stalno koristim to znanje, da je svaka prepreka premostiva, ako u sebi odlučiš da znaš i možes“!

O fenomenu truda, marljivosti, upornosti, zalaganju na času fizičkog vaspitanja i ocenjivanju učenika, odavno je tema stručnih seminara koji su akreditovani, obavezni, dobrodošli… Svaki stručni seminar među nama izazove brojne komentare, slaganja i neslaganja, procenjivanje… Čini mi se da neću pogrešiti ako tvrdim da je malo njih koje veći broj nastavnika oceni da su korisni i odlično pripremljeni. Međutim, smatram da je svaki u kome sam učestvovala bio dobar i svrsishodan. Jedni su nadogradili moje znanje, drugi potvrdili dotadašnju praksu, poneki tek ukazali na moguće dobru nameru Ministarstva obrazovanja.

CILJ: „Takođe smatram da je i u ostalim predmetima, u ocenjivanju tekstualnih radova učenika, moguć takav način rada. Na primer, tačne odgovore trebalo bi jasno zaokružiti, recimo zelenom bojom, dok bi pogrešne odgovore valjalo markirati manje primetnom, recimo, sivom bojom, ali pored čega treba upisati tačan odgovor. Jer, naš cilj je da naučimo učenike, a ne da ih slabim ocenama nateramo da „zagreju stolicu „.

GLAVNI CILJ – ZNANJE

Ovom prilikom ističem, konceptualno, jedan seminar koji ima dodirnih tačaka sa mojom temom u portalu „Praštanje uspeha“: Predavač nam je objasnio koliko je važna dobronamernost u svemu onome što nastavnik treba preneti učeniku. Drugim rečima, svako neslaganje, negodovanje, prihvatanje, pohvaljivanje, sve ono što čini komunikaciju sa učenicima, mora se učenicima dati u pozitivnoj formi, ali sa argumentima, tako da deca svesnije i radije prihvate sve ono što treba saopštiti.

Verujem da kolege pamte takva predavanja, a u slučaju da mu nisu prisustvovali, evo primera: Kada učeniku ne odobravate postupak, akciju, izjavu ili nešto drugo, sve mu valja objasniti pozitivnim primerom, što znači nastavnik mora izostaviti prekore, osude, pretnje lošim ocenama i slično. Ideja je jasna i smatram je humanom, kreativnom, ali i manjkavom. Negacija, kao i svaka druga kategorija, ne treba da bude izolovana, zabranjena, niti može biti konačno rešenje.

Upravo zbog toga, a u vezi sa rečenim, želim da predložim model ocenjivanja učeničkog rada koji mi je, od svih do sada primenjenih u mojoj nastavnoj praksi, dao najbolji rezultat. Reč je, dakle, o ocenjivanju sa aspekta angažovanja, volje, učinka…Pre svega, treba naglasiti pozitivne rezultate rada, dok sve ono što je negativno valja kroz “pozadinu” komentarisati jasno, kratko, polako i svakodnevno, paralelno radeći i na dobrim i na lošim rezultatima. Mislim da ćemo na taj način učenika jačati I dovesti ga do najboljeg rezultata i učinka po njegovoj meri.

Takođe smatram da je i u ostalim predmetima, u ocenjivanju tekstualnih radova učenika, moguć takav način rada. Na primer, tačne odgovore trebalo bi jasno zaokružiti, recimo zelenom bojom, dok bi pogrešne odgovore valjalo markirati manje primetnom, recimo, sivom bojom, ali pored čega treba upisati tačan odgovor. Jer, naš cilj je da naučimo učenike, a ne da ih slabim ocenama nateramo da „zagreju stolicu“.

BITI BOLJI OD SEBE SAMOG

Ipak, čas fizičkog vaspitanja se izdvaja od drugih predmeta gde su učenici manje aktivni i slobodni. Zato navedeni postupak i odnos profesor – učenik, treba primenjivati svakodnevno, jer svakoga dana dete prima mnogo različitih uticaja koje fizičko vaspitanje, kao poseban školski predmet, može i treba da filtrira i usmeri u kvalitetnom pravcu. Svako zanemarivanje uticaja na učenike, naročito nas, pedagoga fizičkog vaspitanja, za njih je ako ne gubitak, ono je svakako izostali dobitak.

OSVEŠĆIVANJE: „Za razliku od ostalih školskih predmeta, fizičko vaspitanje, pored toga što doprinosi zdravlju učenika, većem aerobnom kapacitetu, mišićnoj snazi i izdržljivosti, ima veliku moć, sposobnost i mogućnost da pročisti sve negativnosti, da ih oblikuje i regeneriše, da pospeši rad i volju za napredovanjem. I konačno, što je veoma bitno, da svakog osvesti u istini da uvek i zauvek možemo biti bolji, pre svih od sebe samog, i to svakog novog dana„.

Mislim da ćete se složiti sa mojim zaključkom koji u najkraćem proizilazi iz svega što je rečeno u ovom tekstu: Retke su “školske priče”, s takvom pedagoškom sposobnošću, vrednošću i smislom, koje može ostvariti samo dobro organizovan i pripremljen čas fizičkog vaspitanja. Za razliku od ostalih predmeta, fizičko vaspitanje, pored toga što doprinosi zdravlju učenika, većem aerobnom kapacitetu, mišićnoj snazi i izdržljivosti, ima veliku moć, sposobnost i mogućnost da pročisti sve negativnosti, da ih oblikuje i regeneriše, da pospeši rad i volju za napredovanjem. I konačno, što je veoma bitno, da svakog osvesti u istini da uvek i zauvek možemo biti bolji, pre svih od sebe samog, i to svakoga novoga dana.

Autor: Dušica Ilkić Marčetić, profesorka fizičkog vaspitanja u Mašinskoj školi „Pančevo“

 

Share on facebook
Share on twitter