sportski magazin

/
/
Dušan Duke Pavlov – BLAGOSLOVEN DA BUDE UČENIK

Praštanje uspeha vam predstavlja: Dušan Duke Pavlov, IT inženjer, muzičar i vrhunski sportista, čovek koji je Kung-Fu približio Pančevcima

       

                                                                        

BLAGOSLOVEN DA BUDE UČENIK

 

Taman pomislim, niko više ne može da me iznenadi, oduševi, impresionira, učini srećnim, kad, eto ti mladosti, u vidu Dušana Pavlova, kojeg iz milošte, mnogi, koji ga poznaju, zovu i Duke. Kako drugačije da doživim čoveka, rođenog pre 30 godina, praktično, momka u najboljem dobu, koji vam kaže:

 

„Početak svakog dana zavisi od nas i pravi je blagoslov, ali samo ako se mi postavimo, kakav će to dan da bude, da od nas zavisi“.

 

 

Rođen u Pančevu, ali, lako sam shvatio, po opredeljenju, on je Dolovac. Odrastanje u ovom mestu, nadomak grada na Tamišu, donelo mu je, ne samo bezbrižno detinstvo, već neko uputstvo za život, koji ga očekuje. Duke je na vreme razumeo, svet može da slomi svakog, te se okružio najbližima, u porodici, a blizak je i rođak sa Danicom Pavlov, njenim bratom Dejanom i njihovim tatom Đurom, koji nažalost, više nije sa nama, pa se bez problema opredelio da sluša, uči, šta se zbiva u vremenu i prostoru. Razgovor proveden s njim, u „Galeriji“, nadomak ETŠ „Nikola Tesla“ koju je i sam uspešno završio, a potom diplomirao na Matematičkom fakultetu, na Informatičkom odseku, dodatno me osokolio i potvrdio da još uvek ima ljudi, u potrazi za odlučnošću, koji su shvatili da je život pun obrta, i da se mora pripremiti za njih. Duke, jasnim rečenicama, kao da svakog dana priča sa novinarima, predočava, šta on misli o nekom pojmu ili pojavi, a takva elokventnost, uz misao koja je prati, potpuno me opčinila. Zapravo, zvao sam ga da mi priča o Kung-Fu veštini, o njegovim uspesima i razlozima, odkud on u tom sportu, ali, sve o tome, ostavili smo za drugi deo razgovora, kad je produženi espreso, već davno bio ispijen. Zato što je Pavlov, toliko pozitivna ličnost, obrazovana, i neprestano u potrazi za jasnoćom života. Zato želim, još malo, da vam prepričam svoje utiske o njemu, šta ga još interesuje, pa će vam biti lakše da shvatite, šta god da radi, pretvori u uspeh. Dakle, do nas je.

 

Citirajući Bibliju, u jednom trenutku mi je rekao:

„Ko ište, daće mu se“, pa nastavio-To je suština našeg delovanja, i da zato razume ljude, posebno mlade, kojima je teško da ustanu iz kreveta, jer su zaboravili da žele. A, to je osnovna obaveza prema sebi.

 

Ne samo da je lepo rekao, objasnio, gde smo i zašto nas nema u univerzumu, kao ljudi, već se dotakao važnosti našeg postojanja. Zato me ne čudi što njega najviše privlači, renesansni čovek. Po malo sanjalica, ali, na javi, sa jasnim stavom i željama koje se mogu ostvariti.

 

 

Kad je diplomirao, Duke se na kratko, kao profesor matematike, vratio u pomenutu ETŠ, a tih nekoliko meseci mu je poslužilo da se suoči sa mladošću koja ga je dodatno usmerila i podstakla da još više uči. Isto tako, kratko je radio u osnovnoj školi „Dositej Obradović“ u Omoljici, a potom se zaposlio u jednoj firmi, sa sedištem u Novom Sadu, a s obzirom da je reč o IT sektoru, ne mora, svakodnevno, da odlazi u Srpsku Atinu, već posao obavlja od kuće, u Pančevu. Nisam se začudio, ali želeo sam da saznam više o samom procesu rada, jer je reč o veštačkoj inteligenciji i njenoj primeni u, ovo naše, da ga tako nazovem, moderno vreme:

 

Trenutno sam na pozicij AI inženjera, dakle, ja sam inženjer veštačke inteligencije. Razvijam proizvod koji bi trebalo da pomogne mnogima. Još konkretnije. Imamo računar koji bi trebalo nešto brzo da uradi za nas. Njemu je potrebna komanda, navođenje čoveka, i tu sad dolazi kreativnost u prvi plan, kao i ideje. Pokazalo se, da samo simbioza mašine i čoveka donosi benefit. Poentiraću, radi se o detekciji malignih tumora, putem, recimo,rengentskih snimaka. Potrebne su velike baze, a program koji pišem, u tim situacijama, treba da detektuje, tumor ili ono što tražimo. Već se mnogo toga primenjuje u svakodnevnom životu i mislim da je velika korist od toga što inženjeri, među kojima sam ja, istražuju, pa implemntiraju sva ta postignuća-u najkraćim crtama, Duke mi je opisao svoj posao, prosvetlivši me, jednostavnim primerima.

 

 

Postoji još jedan divan segment u životu Dušana Pavlova, koji je neizostavan, kad ga opisujem kao ličnost. Reč je o muzici. Želim to posebno da naglasim, zato što sam ga prvi put, u životu i video, i to baš na bini, dvorane „Apolo“, u Pančevu, dok je sa svojim bendom svirao bluz, kao deo programa koji je realizovao moj prijatelj, Branislav Putić, najbolji srpski frizer, posvećen odličnim studentima, sa makar jednom 10 u indeksu, koji su, ujedno, bili i manekeni na tom događaju. Nisam to pomenuo Dušanu u našem razgvoru, ali, tako je bilo. Ko poznaje junaka ove priče, ali, kad ga prvi put sretnete, biće vam jasno, reč je o umetničkoj duši. Kratko ošišan, ali sa bradom, nalik članovima grupe ZZ Top: Bili Gibonsa ili Dastina Hila, mene je odmah asocirao na nekog ko voli i svira muziku. Sve vam ovo pišem, zato što je važno za priču i o Kung-Fu, o kojoj ćete čitati nešto kasnije. Duke mi pripoveda-muziku je otkrio u ranoj mladosti, kad je odlazio kod maminih roditelja. Naime, deda je imao neku staru gitaru, ali, bilo je zabranjeno, deci, da je diraju. Naravno, sve što je zabranjeno, moralo je da se pipne, pa je tako bilo i s njim. Već tada, sa sedam, osam godina, zvuk koji je dopirao do njegovih ušiju, okidajući tek nekoliko žica, više nikad nije iščileo iz njegovog uma. Kad je upoznao Damira Živojinovića, svog prvog učitelja gitare, s kojim su on i drugari, vežbali u Domu kulture u Dolovu, definitivno, to je bilo to, i traje do danas. Bluz, pre svega.

 

Ja sam Rora, iz bluza išao, samo dublje u bluz i nikako nisam želeo da idem dalje. U toj jednostavnosti i iskrenosti, našao sam sebe i sve što mi je bilo potrebno-objašnjava mi Duke, što se baš opredelio za ovu vrstu umetnosti.

 

 

Kasnije, nastao je prvi bend, a 2017. snimili su i album. Postava se menjala, čak i ime, ali Duke je ostao izvor nota i reči, koje su ga krasile, što je do danas slučaj. Shvatio sam, iz reči sagovornika, čeka se da ova pošast sa Koronom umine, ili potpuno nestane, kako bi izašlo novo izdanje. Žali što su prilike takve, pa se ne svira često, makar, ne koliko bi on i njegovi ispisnici želeli, ali, valjda će se promeniti i to.

 

 

 

 

 

 

 

UČENJE ZA CEO ŽIVOT

 

E, sad, stigao sam do mesta kad želim da vam predstavim Dušana Pavlova, kao sportistu. Kung-Fu, veština, za mnoge, koji je povezuju sa Brus Lijem i filmova iz Hong-Kongške produkcije, samo je vid borbe ili samoodbrane. Ipak, ona je mnogo više od toga, a Duke je u narednim rečenicama, na najbolji način, sve pojasnio. Još da dodam. On je, u ranoj mladosti igrao fudbal u Dolovu, kasnije za još neke klubove, ali, povreda kolena ga je odvojila od terena. Potom, okrenuo se trčanju, pa su polumaraton i slične deonice, postala preokupacija, sve do trenutka, kad nije upoznao Kung Fu, kao način života. Evo kako je to bilo:

 

Bilo mi je primamljivo da se posvetim sportu, ali nisam bio toliko lud ili opijen. Kung Fu, kao koncept, je meni donosio i taj momenat budističkog dizanja i smirenja, kristalisanja duha, ali i fizičkog razvoja. Čuo sam od Ace Grbovića, da postoji klub u Pančevu i ja sam, jednog ponedeljka, bilo je to 13 marta, 2017. otišao na svoj prvi trening-u dahu mi govori, moj sagovornik, kako je sve počelo.

 

 

Duke, skoro nisam sreo nekog toliko sugestivnog, kao što si ti. Siguran sam, neće ti biti teško, da nastaviš sa zanimljivim detaljima, sa početka Kung-Fu karijere.

        –Naravno. Kad sam ušao u salu, kao da sam neke momke već video u gradu. Čitav ambijent me podsetio na grupu ljudi koja vežba u tajnosti, ali moj prvi utisak je bio, u vezi sa njihovim humorom, koji me je odmah opčnio. Bio sam nov, ćutljiv, ali sam ubrzo i sam krenuo sa nekim šalama, pa me ekipa prihvatila, kao svog.

 

 

Sećaš li se tih treninga na početku?

        –Da. Bili su naporni, da vas dovoljno iscrpe, ali i obogate srećom i zadovoljstvom da vi izdržite to, što je bilo dovoljno da zadovolji moj racionalni mozak. Naravno, samo okruženje mnogo je uticalo na moje ushićenje i rad. Korak po korak, sve sam više shvatao i tu budističku praksu, što me je podstaklo da sve više treniram. Tako, sećam se, moj Si-Fu i ja, bili smo u Sali sedam puta nedeljno, po tri sata. Pratio sam sve. Učio sam o alatu i oruđu koje mi je pomoglo da ostvarim svoje želje. Tako je krenulo.

 

 

Tu se vežbaju razne tehnike, zar ne?

        –Jeste, u pravu ste. Osim, samih tehnika, kao i pamćenja istih, trebalo je naučiti koreografije, setove, formu. Ja vežbam staru Južnokinesku veštinu Hung Kuen, što bi značilo u prevodu-Beskonačna pesnica. Inače, postoje i borbe, ali ja sam se opredelio za prikazivanje same veštine. Inače, jačanje tela je jako bitno, podlaktica, cevki, udarnih radnih površina, što bi se reklo. Uglavnom, kompletno se oslanjamo na drevnu tradiciju. Postoji i sparing, uz čuvanje partnera. Da pojasnim, postoje setovi i forme, kao što u karateu postoje kate. Kod nas se to zove sklop setova.

 

 

Znači, veština se prenosi, putem formi, ako sam dobro primetio?

        –Jeste, baš je o tome reč. Ipak, forme su samo jedan deo. Naše kondicioniranje, jačanje tela i spremnost, i tako u kompletu, možemo dalje.

 

 

 

 

 

Da li si ti učestvovao u borbama ili si se opredelio za setove?

        –Nažalost, nisam nikad izlazio na borbe, ali sam želeo. Borbe su podeljene na Sandu i Ćindu. Sanda je sa malo jačim kontaktom, sa ful kontaktom, koji je meni bio na umu, ali, nažalost, nije do toga došlo. Tako, okrenuo sam se formama, a na takmičenjima sam prezentovao svoj stil naspram drugih stilova.

 

 

Ima li u Srbiji takmičenja?

        –Prvi moj izlazak na takmičenje, baš se desio u našoj zemlji. Bilo je to u Nvom Bečeju, 2017. Prošlo je šest, sedam meseci, od početka treniranja. Sećam se, osvojio sam zlato u golorukim formama, a srebro, u formi duga motka. Bila je solidna konkurencija.

 

 

Saznao sam, Grci su Kung Fu, prihvatili punog srca, kao i da se tamo dosta ljudi bavi ovom veštinom.

        –Dobro ste rekli. U Grčkoj postoje sjajni uslovi za rad i takmičenja. Bio sam više puta u toj zemlji. Država ih dosta finansira. Tamo sam video mnogo različitih stilova. Na mom prvom inostranom turniru, u Grčkoj, osvojio sam tri srebra i bronzano odličje.

 

 

Kojim bi se uspehom pohvalio mojim čitaocima?

        –Nemam tu dilemu. Pre dve godine, u Atini, kad je učestvovalo je preko 60 zemalja, ostvario sam najbolji uspeh. Sa dugom motkom, osvojio sam zlatnu medalju. U golorukim formama bio sam drugi, ali, napomenuo bih, u veoma jakoj konkurenciji. Iskreno, bilo je fenomenalno. U formi duplih bodeža, bio sam četvrti i medalja mi je izmakla, ali baš za malo. Kako izgleda samo takmičenje. Izađete na tatami, sudije su ispred vas, izvedete to što imate i oni to ocene. Jako slično karateu.

 

 

Možeš li mi reći nešto o klubu kojem ti pripadaš, ovde, u Pančevu?

        -Klub se zove Hung Kuen 013. Ima nas oko dvadesetak koji stalno vežbamo. Zapravo, mi smo Udruženje građana, koje čuva tradiciju ove Južnokineske veštine. Meni to zvuči lepše.

 

 

 

 

 

Kako živite u ovom, da kažem, modernom vremenu?

      -Sve sami finansiramo. Nekako, rekao bih, ni ne očekujemo pomoć. Dosta je skupa oprema, najviše mislim na oruđe za vežbanje. Sve se nabavlja iz inostranstva. Naša sala se nalazi u Pančevu, u ulici Svetozara Miletića. Konkretno, ja vežbam svakodnevno, ako ne u Sali, onda kod kuće. Zapravo, najveći blagoslov ove veštine se ogleda u tome što čovek može da vežba stalno, a osim što vam popravlja zdravlje, dobio sam duhovni mir i stabilnost. Da budem dosledan, vratim se korenima.

 

 

Lako mi je da shvatim, tvoji prijatelji iz sale, ali i svi drugi, koje srećeš, širom Evrope, na raznim takmičenjima, postali su ti porodica.

      –Baš tako, dobro ste to primetili. Mi smo jedna velika Hung Kuen porodica. Ljude koje srećem, kojekuda, baš su to, a i oni se osećaju slično. Recimo, to sam najbolje osetio na Kritu, letos. Dočekali su nas kao da smo rod rođeni. Tek kad sam ušao u Kung Fu, to sam doživeo, nikada pre.

 

 

 

 

 

 

Kakvi su tvoji planovi Duke? Šta i kuda dalje?

      -Rora, to je najlepše u ovoj priči. Nema dalje, nema kraja učenju. I dan danas idem kod mog trenera, Si Fua, dr Save Vojnovića, koji me uvek nauči nečemu novom, a to je prava lepota vežbanja. Trebalo bi s njim da pričate, jer, on bi još bolje mogao da objasni suštinu ovog čime se bavimo. To je učenje za ceo život. Ljudi koji odustaju, nisu za ovo. Neko vreme sam držao treninge, što je isto lep osećaj, a moj neki plan je da imam svoju školu, da prenosim znanje dalje. To jeste tradicija, da usvojen učenik, kao što sam ja od mog Si Fua, vi idete dalje, da date neki vid zaveta sebi i treneru. Ovaj stil je pronašao mene i trudiću se da prenosim svoje znanje.

 

 

Duke, a da li će biti tih ljudi u budućnosti?

      –Biće, biće. Uvek će ih biti. Ako je od 17.veka opstao, prenosio u tajnosti, nema razloga da se i dalje ne održava. Konkretno, kad me pitate za našu sredinu, isto to mogu da potvrdim. U novoj generaciji, takođe, postoji nešto, neki vid borbe koji se u njima dešava, i oni traže oruđe koje će im pomoći da drže mentalni, duhovni i fizički gard, da se ne slome. Energija u čoveku za samoodržavanjem mora da opstane. Neće to biti u masovnom broju, ali biće. Samo bavljenjem nečim velikim, i mi sami postajemo veći. To je suština mog delovanja, koju želim da prenesem i na svoje sledbenike.

 

 

Stigli smo do kraja razgovora, ali, pre pozdrava, uvek pitam svog sagovornika o fenomenu (ne)praštanja uspeha. Kako ga ti tumačiš?

      –Čovek nema taj luksuz da odustane od samog sebe. Veliko je kad čovek pronađe sebe u nečemu, jer, mislim, to je dokaz da je živeo. Svako od nas, svakog dana, mora da se posveti sebi i radi to što želi. Sve je to u službi većeg, društva. Zato, praštanje uspeha, a to imate i u Budizmu, mora da se tumači i bude sreća zbog tuđeg uspeha. Ne mora da znači, ako je neko uspešan, da smo mi manje uspešni. Ako ja to mogu, svi to mogu. Samo je potrebno da budemo hrabri. 

                                          

 

 

Znate šta je sjajno dok razgovarate sa mladom osobom, ali, već toliko zrelom, životno svesnom? Ta lepota se ogleda u činjenici da pred sobom imate čoveka koji se sav predao i oseća ono što radi, bilo da je reč o samom životu, poslu, muzici ili sportu. Retkost, stvarno je to retkost, posebno u sadašnjosti, koja je sve, samo ne plodno tle za misleće i samosvesne ličnosti. Ipak, Duke jeste i može biti primer, šta znači kad je milina večna i da takav osećaj zavisi samo od nas, odnosno, te jedinke, koja je takva, ili se bar trudi da to postane. Neko u sebi, na vreme oseti isceliteljski dar, ne kao komercijalizaciju svojih moći, naprotiv, već kao mudrost, kojom želi da hrani svoje sledbenike, pa onda, uporno, istrajno, voli i štiti te saputnike. Pavlova sam tako razumeo, a sasvim sigurno, moje zapažanje mogao bi da potvrdi svako ko ga, iole, poznaje. Starstvenost kojom se obraća, ovog puta meni, kao sagovorniku, ta želja da sugestivno, ne ostavi utisak, već dodatno pojasni to, o čemu zbori, stalno širi oganj, na sve oko sebe. Priznajem, iz našeg razgovora, pomno slušajući, dosta mlađeg čoveka od sebe, uočio sam, pratim nekog ko nije ravnodušan šta ljudi rade, kako se ponašaju i zašto sebi uskraćuju prilike da budu bolji. Kako mi je rekao, njegov cilj jeste da bude bolji čovek, jer, samo tako, razgranava se sve oko neke ličnosti, budi smisao i volja za učenjem, ka putu spasenja. Duke ne propoveda neke univerzalne priče. Sve je u primerima, racionalno istaknuto, kakav jedan matematičar i mora da bude. Njegova humansot, da uvek bude tu za druge, na poslu ili bilo čemu još, može da zbuni samo zlurade, ali pošten svet, se raduje što postoje, još uvek takve ličnosti. Nadam se da mi neće zameriti što sam, tokom ovog razgovora, ja njemu govorio ti, a on se meni obraćao sa Vi. Bilo mi je zadovoljstvo, sad još draže, što sam ovu rubriku posvetio njemu. Iskazao je poštovanje prema meni lično, tome što radim, a to dokazuje da lepo vaspitanje, nije plod učenosti, već prirode i okruženja, u najranijoj mladosti. Posle odrastanja, u takvom carstvu, rodio se čovek-Dušan Pavlov Duke.

 

Slobodan Rora Damjanov

Vizuelni identitet: Jovana Damjanov

Fotografije: Dušan Duke Pavlov

Share on facebook
Share on twitter