sportski magazin

/
/
Vladimir Vemić – profesor fizičkog vaspitanja

VLADIMIR VEMIĆ, UVAŽENI PROFESOR FIZIČKOG VASPITANJA U DOLOVAČKOJ OSNOVNOJ ŠKOLI I USPEŠAN RUKOMETNI TRENER:

Dajte deci lopte i igara

U „Praštanju uspeha“, u našoj rubrici „Igralište“, danas objavljujemo još jedno originalno i stručno razmišljanje o uticaju fizičkih aktivnosti i sporta na telesno, mentalno i zdravstveno stanje učenika osnovnih i srednjih škola. Reč je o autorskom tekstu Vladimira Vemića, uspešnog rukometnog trenera i uvaženog profesora fizičkog vaspitanja u Osnovnoj školi „Aksentije Maksimović u Dolovu, u kome na popularan način piše, i savetuje roditelje, o nemerljivoj važnosti fizičkih aktivnosti za decu, kao što su: pešačenje, trčanje, skakanje, penjanje, plivanje i, naravno, bavljenje sportomČitajući tekstove svojih kolega, koji su pre mene opisali i obrazložili vlastite stavove i viđenje trenutnih problema u realizaciji nastave fizičkog vaspitanja, mogu samo da se složim sa svim onim što su napisali. Da je infrastruktura problem, jeste i više nego očigledan, baš kao i to da se nalazimo u osetljivom periodu kada su deci na raspolaganju savremene tehnologije koje ne iziskuju potrebu za kretanjem, da je teže motivisati učenike danas nego što je ranije bilo, da je gotovo nemoguće spojiti teoriju sa praksom, da su zakonski okviri promenjeni…

Još su stari Grci verovali da je fizičko vežbanje i bavljenje svojim telom veoma bitna čovekova delatnosti. Zato su govorili: „ Ne znaš da čitaš, plivaš i sviraš gitaru, šta ti onda znaš?“. Negujući ideal o kalokagatiji, spoju snažnog i lepog tela , visokog morala i širokog obrazovanja, oni su imali sliku o tome čemu bi razvijena ličnost trebalo da stremi. Danas često zaboravljamo gde su nam koreni, i da je čovek na evolucionoj lestvici samo malo iznad svojih majmunolikih predaka, dakle životinja kojoj treba otvorenog prostora, trčanja, skakanja, penjanja, borbe… Istina, potreba za kretanjem i fizičkom aktivnošću nije čovekova primarna potreba, ali je po meni jednako važna za razvoj zdrave i razvijene individue, kao i neke fiziološke potrebe.

ŠTA ČESTO ZABORAVLJAMO?

„Danas često zaboravljamo gde su nam koreni, i da je čovek na evolucionoj lestvici samo malo iznad svojih majmunolikih predaka. Dakle, čak i savremenom čoveku u 21. veku, neophodan je otvoreni prostor u prirodi u kome može da slobodno trči, skače, penje se, pliva, takmiči se… Istina, potreba za kretanjem i fizičkom aktivnošću nije čovekova primarna potreba, ali je, smatram, jednako važna za razvoj zdrave i razvijene individue, kao i neke fiziološke potrebe“.

KO SU IDOLI NAŠE DECE?

„Igrajte se sa svojom decom, izvedite ih u šetnju, ponesite loptu, glupirajte se, podetinjite, spustite se na njihov nivo.

Primetićete „magijsko“ dejstvo igre na zbližavanje, osetite zadovoljstvo pri postizanju koša, gola, pri uspešnom pokretu vašeg deteta. Današnja deca imaju sve manje motiva da se bave sportom, a i podrška roditenja često izostaje. Sve to i nije čudno kada su sa ekrana naših televizora uspešne sportiste, naučnike i umetnike, potencijalne idole naše dece, potisnule razne protuve sumnjivog morala i prošlosti“.

GDE SU SE IZGUBILI MOTIVI?

„Deca su danas postala informatički eksperti od najranijeg detinjstva, lopta ih sve manje zanima. Samo kad se setim da smo mi ostajali po dva sata posle škole da igramo fudbal, da smo nekada trenirali i po dva puta dnevno, da smo imali u prepodnevnoj smeni pretčas koji je počinjao u 7 časova…A kada se nismo bavili loptom, pričali smo o njoj. A danas mnoga deca, što ide na dušu i roditeljima, nemaju motiva da se bave sportom.

Najveći razlog tome je pojava računara, tableta, telofona koji im dnevno po više sati vezuju pažnju. I sve to u pasivnom obliku i najčešće u nepravilnom položaju tela“.

ZAŠTO SE BAVITI SPORTOM?

„Važnost projekta „Sport u škole“ je i taj što škole dobijaju sitne rekvizite, neophodne za rad (koje većina škola danas ne poseduje), što se aktivnost sprovodi planski i sistematski i što se baterijama testova kontinuirano prati koliko deca napreduju. Upravo ta pozitivna osećanja prema telesnoj aktivnosti i vežbanju su suština i predmeta fizičkog vaspitanja, kao i bavljenja sportom. Najveći uspeh nas nastavnika fizičkog vaspitanja i trenera je kada vidimo da nam učenici ili bivši sportisti, i nakon završetka škole ili sportske karijere, imaju izgređen pozitivan stav prema vežbanju i redovno ga upražnjavaju“.

KOJE SU POSLEDICE HIPOKINEZIJE?

„I rukomet danas trpi posledice hipokinezije, tj. nedovoljnog kretanja. Danas decu prvo učimo da trče, skoče, padnu, prevrnu se, a nekada su na treninge dolazili motorički zreliji, spremni za usvajanje tehničkih i taktičkih elemenata rukometne igre. Velika je razlika u motoričkim znanjima dece istog uzrasta pre 15 godina (kada sam ja započeo trenersku karijeru) i sada.

Takođe, potrebno je da se svi zajedno borimo protiv manjka ambicija, manjka upornosti i lakog odustajanja od sportskih aktivnosti“.

PRESTANITE DA UGAĐATE SEBI

Složićete se svi da nama, modernim ljudima, manjka fizička aktivnost. U većini slučajeva odabraćemo automobil kao prevozno sredstvo a ne biciklom ili pešice otići na odredište. Znam, nema se vremena, brzo se živi, obaveze stiskaju sa svih strana. Čovek je svojim rođenjem hedonista, prestanite da ugađate sebi, ugodite svom telu. Biće vam zahvalno, a i vi ćete se prijatnije osećati. Slična priča je i sa decom, ona danas i ne znaju da se igraju.

Najveći razlog tome je pojava računara, tableta, telofona koji im dnevno po više sati vezuju pažnju. I sve to u pasivnom obliku i najčešće nepravilnom položaju tela. Roditeljima je često lakše da detetu daju tablet i da ga imaju mirnog i okupirane pažnje, kako bi oni mogli da odrade svoje obaveze. Igrajte se sa svojom decom, izvedite ih u šetnju, ponesite loptu, glupirajte se, podetinjite, spustite se na njihov nivo. Primetićete „magijsko“ dejstvo igre na zbližavanje, osetite zadovoljstvo pri postizanju koša, gola, pri uspešnom pokretu vašeg deteta.

Deca su danas postala informatički eksperti od najranijeg detinjstva, lopta ih sve manje zanima. Samo kad se setim da smo mi ostajali po dva sata posle škole da igramo fudbal, da smo nekada trenirali i po dva puta dnevno, da smo imali u prepodnevnoj smeni pretčas koji je počinjao u 7 časova…A kada se nismo bavili loptom, pričali smo o njoj.

UPIŠITE DECU U ŠKOLU SPORTA

Najava Ministarstva prosvete da će smanjiti fond časova fizičkog vaspitanja i dodati čas informatike, direktan je udar na zdravlje nacije. Nadam se da se ove pogubne najave neće ostvariti.

Bilo da se smanji broj školskih časova ili ne, preporučujem roditeljima da svoju decu uključe u školice sporta, i to još u ranom detinjstvu. Ministarstvo prosvete je ovde prepoznalo značaj i u saradnji sa Savezom za školski sport finansira projekat „Sport u škole“. U sedam škola na teritoriji grada Pančeva je zaživeo ovaj način vežbanja mališana. Projekat je zasnovan na besplatnom treniranju dece, dva puta nedeljno, u mešovitim grupama. Akcenat je na deci koji nisu već uključena u neki oblik vežbanja, i na decu čiji roditelji nisu i finansijskoj mogućnosti da plaćaju članarine klubovima. Jedna grupa je uzrasta prvog i drugog razreda, a druga trećeg i četvrtog razreda. Deca isključivo kroz igru i veselu atmosferu stiču nova motorička znanja i doživljavaju pozitivne osećaje vezane za telesno vežbanje .

Dodatni plusevi projekta „Sport u škole“ su što škole dobijaju sitne rekvizite neophodne za rad (koje većina škola danas ne poseduje), što se aktivnost sprovodi planski i sistematski i što se baterijama testova kontinuirano prati koliko deca napreduju. Upravo ta pozitivna osećanja prema telesnoj aktivnosti i vežbanju su suština i predmeta fizičkog vaspitanja, kao i bavljenja sportom. Najveći uspeh nas nastavnika fizičkog vaspitanja i trenera je kada vidimo da nam učenici ili bivši sportisti i nakon završetka škole ili sportske karijere imaju izgređen pozitivan stav prema vežbanju i redovno ga upražnjavaju.

BORIMO SE PROTIV LAKOG ODUSTAJANJA

Najveći uspeh nas nastavnika fizičkog vaspitanja i trenera je kada vidimo da nam učenici ili bivši sportisti i nakon završetka škole ili sportske karijere imaju izgređen pozitivan stav prema vežbanju i redovno ga upražnjavaju. Igra i lopta, zanos koji učestvovanje u sportskom nadmetanju može da donese trebalo bi da nam bude način kako da ovu generaciju, kao i buduće, izvedemo na pravi put. Upornost, istrajnost, odricanje, volja za radom, vera u sopstvene mogućnosti komponente su za formiranje uspešnog sportiste. U tom stasavanju lični primer nastavnika ili trenera veoma su bitni jer nas deca često vide kao svoje uzore.

I rukomet danas trpi posledice hipokinezije, tj. nedovoljnog kretanja. Danas decu prvo učimo da trče, skoče, padnu, prevrnu se, a nekada su motorički zreliji dolazili, spremni za usvajanje tehničkih i taktičkih elemenata ove igre. Velika je razlika u motoričkim znanjima dece istog uzrasta pre 15 godina (kada sam ja započeo trenersku karijeru) i sada. Takođe borimo se i sa problem manjka ambicija, manjka upornosti i lakog odustajanja. Današnja deca imaju sve manje motiva da se bave sportom, a i podrška roditenja često izostaje. To sve i ne čudi kada su sa ekrana naših televizora uspešne sportiste, naučnike i umetnike, potencijalne idole naše dece, potisnule razne protuve sumnjivog morala i prošlosti.

Autor: Vladimir Vemić

MLADI STRUČNJAK I PEDAGOG VLADIMIR VEMIĆ IMA ČIME DA SE POHVALI

Život posvećen učenicima i rukometu

Iz biografije Vladimira Vemića izdvajamo: Rođen je 10. januara1978. godine u Pančevu. Osnovnu školu završio je u Dolovu 1993. godine, s odličnim uspehom i Vukovom diplomom. Gimnaziju „Uroš Predić“, prirodno-matematičkog smera, završio 1997. godine. Diplomirao na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje (DIF) u Beogradu, 2007. godine. Trenersku školu za rukometnog trenera završio je 2013. godine, u Novom Sadu.

Radio je, kao profesor fizičkog vaspitanja, u više pančevačkih škola, a najduže u Ekonomskoj školi „Paja Marganović“ u Pančevu, 2007-2010. godine, zatim u Savezu za školski sport grada Pančeva 2008-2010. godine i u OŠ „Aksentije Maksimović“ u Dolovu, od 2010. god. Trener je Ženskog rukometnog kluba „Dolovo“, od 2002. godine.

Izuzetno uspešan rukometni trener 2006. godine: pionirski vicešampion Vojvodine, sa generacijom rođenom 1991. 2007. godine: mlađe pionirke šampionke Vojvodine, generacija rođena 1994. i mlađe 2007. godine: treći u Vojvodini, sa generacijom rođenom 1992/93.

2008. godine: kadetski prvak Vojvodine, sa genaracijom rođenom 1992/93. 2011. godine: prvak Vojvodine, sa genaracijom rođenom 1997. i mlađom

Sa seniorskom ekipom više puta prvak lige, a najviši rang u kojem je igrala ekipa ŽRK „Dolova“ je Prva rukometna liga Srbije, u sezoni 2011/ 2012. godine.

Rezultati na školskim takmičenjima sa OŠ „Aksentije Maksimović“ 2007. Feketić, treće mesto u Srbiji, na republičkom takmičenju.

2012. Sremska Mitrovica, drugo mesto u Srbiji, na republičkom takmičenju. 2013. Kladovo, prvo mesto u Srbiji, na republičkom takmičenju.

Share on facebook
Share on twitter