sportski magazin

/
/
Ko je ko u pančevačkom sportu

Ova rubrika našeg sajta sufinansirana je na konkursu Grada Pančeva za sufinansiranje projekata proizvodnje medijskih sadržaja iz oblasti javnog informisanja u 2020. godini.

DŽUDO

 

 

O značaju ovog sporta, veštine, načinu života, najbolje je da pročitate u redovima koji slede, gde je na najbolji način opisano koliko je džudo, zapravo, odlična sportska disciplina.

 

Džudo ili Judo (izvorno) je osnovan 1882.godine u malom budističkom hramu Eishoji u Japanu.Jigoro Kano je u svojoj mladosti izučavao razne škole jiu-jitsua, prvenstveno Tenshin shinyo ryu i Kito ryu jiu jitsu. Jigoro Kano bio je sitne konstitucije pa je shvatio da samo izuzetnim poznavanjem tehnika i principa može da pobedi jače i veće protivnike.Tenshin shino ryu škola bila je poznata po tehnikama poluga i zahvata te udaraca, dok je Kito rzu jiu jitsu škola bila poznata po tehnikama bacanja.Vežbajući Kito ryu jiu jitsu Kano je dostigao vrlo visok nivo i lider škole Hachinosuke Fukuda dodelio mu je titulu Menkyo kaidena, naslednika škole.Na jednom treningu priznao je Kanu da od sada Kano počinje učiti njega. Interesantno je da je kćer Fukude, Keiko Fukuda, kasnije postala učenica Kana i da je danas žena sa najvećim džudo zvanjem, crni pojas 10. Dan i živi i aktivno trenira u Americi.Jigoro Kano bio je vizionar i osetio je da su borilačke veštine na zalasku popularnosti ponajviše zbog lošeg pristupa na treninzima pa je tako došao na ideju da napravi transformaciju i promeni cilj koji je tada bio prvenstveno povređivanje i ubijanje protivnika, u jedan puno plemenitiji aspekt koji borilačke veštine imaju. Tako je stvorio Kodokan džudo, školu koja je u svom početku okupila 9 učenika koji su u malom budističkom hramu počeli da vežbaju džudo na 12 tatami strunjača.

 

 

 

U početku su svi osporavali vrednost džudoa jer se vežbanje izvodilo sa manjim brojem opasnih tehnika, no dilema je rešena u meču organizovanom od strane policije koja je bila zainteresovana za uvođenje jednog sistema za obuku policajaca.Meč je održan u 15 borbi između predstavnika nekoliko škola jiu-jitsua i Kodokan džuda. Trinaest borbi dobili su borci Kodokana, a dva su meča proglašena nerešenim. Od tada džudo se uvodi u sve institucije, vojsku, policiju, škole i univerzitete.

Razlog efikasnosti džudoa prvenstveno je u uvođenju randorija(slobodnog napada i odbrane) koji je postao mesto gde se sva naučena tehnika pokušava izvesti u uslovima najbližim slobodnoj borbi. Tako je u randoriju čitav niz tehnika doživeo svoju pozitivnu evoluciju. Na zdravim temeljima koje je postavio, Kano je uspeo da izgradi veštinu koja se neprekidno razvija i koja se nikada nije podelila na stilove, jer pravila i principi su jasni i sve što može da se primeni lako se uklopilo u džudo(puno je tehnika nastalo kasnije, a neke su uvedene i iz srodnih stilova rvanja i sambo-a).

Kano je bio vrlo uticajna osoba, bio je i ministar sporta, te je svojim internacionalnim karakterom uspeo da proširi džudo po celom svetu. Slao je misionare džudoa, svoje učenike, u svet. Takođe, vrlo je pozitivno uticao na očuvanje tradicionalnih borilačkih veština jer je pozivao i sarađivao sa mnogim majstorima kojima je davao mesta u Kodokanu kako bi podučavali svoju veštinu.

Takođe, bitno je istaći da je uspeo da u ideji džudoa premosti podelu Japana na tradicionalni i moderni, tako što je obnovio školu Buttokukai (škola za izučavanje ratničkih puteva) i u njoj postavio svoje najbolje učenike. Buttokukai je opstao do danas iako je nakon drugog svetskog rata spaljen jer je bio škola koju su svi japanski oficiri i podoficiri morali proći pa su je Amerikanci smatrali izvorom japanskog imperijalizma.

 

 

 

 

 

Džudo meč

 

 

 

Danas je Buttokukai škola u kojoj po tradicionalnim idejama rade majstori aikidoa, džudoa, karate-doa, kenda i tradicionalnih samurajskih veština. Jednom godišnje održava se i turnir “crveni i beli” kojim se “odmeravaju snage” istočnog i zapadnog Japana.

Džudo je postao olimpijski sport 1964. godinie na Olimpijadi u Tokiju. U apsolutnoj kategoriji, na opštu tragediju japanaca, pobedu je odneo Anton Geesink iz Holandije.

Nije slučajno izabran Tokio, prestonica zemlje kolevke džudo sporta, a takmičenje je održavano u čast osnivača džudoa- Jigora Kana.

Borbe su održavane u novoizgrađenoj hali “Nipon Budokan” i sadržavale su tri težinsk (laka do 68kg, srednja do 80kg i teška preko 80kg) kao i apsolutnu (otvorenu) kategoriju.

 

 

 

 

Jigoro Kano, tvorac džudo sporta

 

 

Profesor Jigoro Kano (1860.-1938.) je sa 18 godina počeo da se bavi borilačkim veštinama. No brzo je shvatio da mu je napredak otežan činjenicom da je fizički bio jako slab i krhko građen. Naime, većina JiuJitsu stilova je uz tehniku zahtevala i mnogo snage. 1882. godine, nakon što je stekao majstorsku titulu u nekoliko vrsta JiuJitsua odlučio je razviti borilačku veštinu koja bi omogućavala slabijim osobama da pobede mnogo veće protivnike.

Sa svojih 9 učenika osnovao je Kodokan institut i razvijao ono iz čega će nasati Džudo (na japanskom jeziku Nežni put). Džudo je postao izuzetno popularan ve 1886. kada je policija grada Tokija organizovala turnir “Džudo Vs JiuJitsu”. Ukupno se održalo 15 mečeva , a džudo ekipa je ubedljivo pobedila. Džudo je ubrzo postao deo Japanskog školskog obrazovanja, a počeo se širiti i po celom svetu.

Džudo je ušao u program Olimpijskih igara na Igrama u Tokiju 1964. godine i to samo za muškarce. Za žene je džudo uveden tek na Igrama u Barseloni 1992. godine.

 

 

 

 

Oprema

 

 

Judoke(džudisti) treniraju u specijalnoj vrsti kimona koji se zove Judogi (Gi na japanskom znači -odeća). Judogi se veže posebnim debelim pojasem koji odgovara judokinom rangu.

 

 

 

 

Tehnike

 

 

Takmičarski džudo se većinom bazira na tehnikama bacanjima (nage-waza), koje se dele na ručne tehnike (te-waza), bacanja preko kuka (koshi-waza) i nožne tehnike (ashi-waza). Džudo se sastoji i od tehnika u parteru (katame-waza) koje se kele na držanja (osaekomi-waza), gušenja (shime-waza) i poluge na rukama (kansetsu-waza).

Parter je prilično zanemaren u takmičarskom džudou jer se, zbog atraktivnosti, borbe prekidaju vrlo brzo ako jedan od takmičara ne napravi značajan napredak. Tehnike džudoa se na treningu uče radeći “u prazno”, s partnerom koji se “pušta” i u laganom sparingu s partnerom (randori).

 

 

 

Pravila olimpijskog džudoa

 

 

Džudo meč se održava na mekanoj podlozi (Tatami strunjača), veličine u proseku 15×15 metara. Dva metra sa svake strane čine “sigurnu zonu”, ograničenu crvenom linijom. Izvan crvene linije nije dozvoljeno izvoditi bacanja, no ako bacenje započne unutar tatamija, a bačeni takmičar padne unutar sigurne zone, bacanje se smatra valjanim.

U meču se može pobediti:

  1. Bacanjem
  2. U parteru (gušenjem, polugom i zahvatom držanja)
  3. Na bodove

 

 

 

Pobeda bacanjem

 

 

Ako protivnika bacimo na leđa s razumnom količinom snage, zaradili smo 10 poena (ippon) i istog trena pobeđujemo. Ako ga bacimo s razumnom količinom snage, ali bez potpune kontrole bacanja, a protivnik padne delimočno na leđa dobijamo 7 poena(waza-ari).

 

 

Za uspela bacanja koja su ipak bila lošije izvedena i ne zaslužuju ippon ili waza-ari dodeljuje se niži poen Yuko (5 poena) za bacanje na bok. Važno je napomenuti da oni nisu kumulativni, znači njima je nemoguće pobediti, čak i ako ih tokom borbe zaradite 100. Pobeda se može ostvariti samo istekom vremena, odnosno pobednik je onaj koji skupi više tzv. malih bodova u toku borbe.

 

 

 

Pobeda u parteru

 

 

Ako je protivnik bačen nekom tehnikom, na kojoj nije zarađen ippon, borba se može nastaviti u parteru. Poenta je protivnikova leđa ili barem jedno rame kontrolisati odnosno prilepiti za tatami i držati ih tako: 20 sekundi (ippon), 15 sekundi (waza-ari), 10 sekundi (Yuko).

Takođe, ako je jedan od takmičara ranijim bacanjem zaradio waza-ari i u parteru zadržao protivnika 15 sekundi (i time zaradio još jedan waza-ari) on pobeđuje. Osim držanjem, u parteru se može pobediti gušenjem ili polugom na ruci (u tom slučaju se protivnik izvlači iz zahvata tako da 3 puta tapka po vama ili parteru i samim time, automatski gubi meč).

 

 

 

 

Pobeda na bodove

 

 

Ako dođe do toga da niti jedan borac nakon isteka vremena nije zaradio ippon ili 2 waza-arija, odlučuju bodovi. No kako je već napomenuto Yuko nije kumulativni, pa u slučaju da prvi borac ima 3 Yukoa, a drugi borac 1 Waza ari pobeđuje drugi borac!

U slučaju da oba borca imaju isti broj Yukoa i Waza arija, pobednika odlučuju sudije.

Ocenjivanje znanja

Judoke (džudisti) su rangirani u skladu sa svojim znanjem i rezultatima postignutim u borbama. Postoji 6 učeničkih (“Kyu”) i 10 majstorskih (“Dan”) zvanja s pripadajućim obojenim pojasevima.

 

Rang                Japanski naziv       Boja pojasa

6 Kyu      rokyu      beli

5 Kyu      gokyu     žuti

4 Kyu      yonkyu    narandžasti

3 Kyu      sankyu    zeleni

2 Kyu      nikyu       plavi

1 Kyu      ikkyu       braon

1 Dan      shodan   crni

2 Dan      nidan      crni

3 Dan      sandan   crni

4 Dan      yodan     crni

5 Dan      godan     crni

6 Dan      rokudan  crveno-beli

7 Dan      shichidan        crveno-beli

8 Dan      hachidan crveno-beli

9 Dan      kudan     crveno-beli

10 Dan    Judan

široki beli

Pre nego što je Jigoro Kano stvorio džudo, učitelji su učenicima izdavali diplome i svitke teksta koji su svedočili o njihovom napretku. Kano je započeo moderni sistem kada je 1883. dvojici svojih starijih učenika (Shiru Saigou i Tsunejiru Tomiti) dodelio status shodan. No čak ni tada nije bilo razlike u izgledu između njih dvojice i ostalih učenika, jer tada Kano još nije bio izmislio Judogi pa su učenici trenirali u tradicionalnim kimonima. 1907. Kano je predstavio Judogi kakav poznajemo i danas te su se počeli upotrebljavati pojasevi, za početak samo belicrni.

 

 

Pojasevi druge boje su došli u upotrebu tek kad se džudo počeo praktikovati izvan Japana. Mikonosuke Kawaishi je počeo podučavati džudo u Parizu i uvideo je da učenici-zapadnjaci brže napreduju kada imaju razne boje pojaseva kao vizuelni dokaz svoga znanja. (Pozajmljeno sa sajta DŽK Partizan)

 

 

U ovoj rubrici, posvećenoj džudo klubovima iz Pančeva, posebno se zahvaljujemo i našim poslovnim prijateljima koji su našli svoj mir u saradnji s nama. Tehnički, mnogo su nam pomogli ljudi iz CDR-prodavnice video igara i drugih sadržaja, u vezi sa mobilnom tehnologijom, pa im ovim putem posebno zahvaljujemo.

 

 

 

 

 

Džudo klub Dinamo

 

 

 

SVE VRLINE NA JEDNOM MESTU

 

 

 

 

Punih 67 godina postoji jedan od najorganizovanijih i uspešnijih sportskih klubova u gradu na Tamišu. Ovo ne tvrdimo zbog osvojenih odličja, a bilo ih je sa svih kontinenata naše planete, već zbog tradicije ljudskosti koja je proizašla iz godina postojanja. Mnogo osvedočenih šampiona, izuzetnih sportista, ali, pre svega, sjajnih ljudi, nastupalo je za DŽK Dinamo, a ta priča se nastavlja do današnjih dana. U nastavku teksta, kroz dokumente koje smo preuzeli iz knjige prof. doktora Slavka Obadova “Džudo u Vojvodini nastanak i razvoj” najbolje ćete uočiti činjenice koje smo naveli.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Takođe, posle ovog dokumentarističkog prikaza klupskog  istorijata, upućujemo vas i ka obilju materijala koje se odnosi na, da ga tako nazovemo, novo vreme. Naime, u prikazu vam dajemo mogućnost da pogledate sve najbitnije detalje u poslednjih 13 godina DŽK Dinamo. Svaka godina je pojedinačno predstavljena. Dovoljno je samo nekoliko klikova, kako bi rekli kompjuteraši, koji će vas odvesti na sjajno urađenu internet prezentaciju(uređuje je Petar Ilijin), gde možete pronaći i pročitati sve o najznačajnijnijim dešavanjima i klupskim uspesima. Uživajte.

 

http://www.jcdinamo.org.rs/

 

 

 

 

 

 

 

 

Slavko Stanišić

 

 

 

LEGENDA ŽIVI

 

 

O najvećim uspesima sjajnog sportiste, nekada uvaženog pripadnika srpskog MUP-a(u penziju otišao u činu pukovnika), možete pročitati u tekstu čiji link je pred vama, a odvešće nas na naš razgovor za sajt “Praštanje uspeha” od pre nekoliko meseci, tokom drugog pika Covid 19.

 

Slavko Stanišić – KORAČANJE KROZ ŽIVOT VOLJENOM PUTANJOM

 

Na ovom mestu, a sjajna je prilika, autor ove rubrike, kao i čitavog serijala, želi da iznese svoje utiske o Stanišiću. On je od sporta kojim se bavi, a još uvek je aktivan, čak, bez obzira na veteranski status, dva puta dnevno trenira, napravio dominantan model uspeha. Takva angažovanost, neki unutrašnji diktat, srpski sport ne beleži često u svojoj istoriji. Da li preterujemo? Sasvim sigurno ne, a svako ko poznaje Slavka, lako će to i bez griže savesti potvrditi. Čak, njegova preokupiranost sportom uzdiže se na najviši nivo, skroz do njegovog srca, jer, on tu nalazi svoj mir.

 

 

 

Slavko Stanišić je temeljan čovek, nije to tajna, a njegova odluka, kad nešto naumi, onda je to prokrčen put. Sa takvim karakterom, posvećenošću, kao i životnim iskustvom, lako je ostvarivao sve što je zamislio. Poslednjih godina, kad kao veteran putuje svetom i osvaja prestižna priznaja, to nije, po nama, pokazatelj gladi za uspehom, već njegov način da istakne asketsku žilavost, i da je sve što radi, nešto posebno. Džudo kao sport, toliko je dobrog doneo svima koji su se bavili istim, ili još uvek to čine, da se može smatrati elitnom disciplinom. Kad se to zna, za Slavka Stanišića  džudo je zaokružena celina. Legenda i dalje živi…

 

 

 

 

 

 

Ljubomir Stanišić

 

 

DOBRI DUH DINAMA

 

 

Sasvim sigurno, postoje periodi u svakoj sportskoj družini kad je uspeh savršen način da se revalorizuje sav trud i napor pređašnjeg rada. Ipak, ni to nije tajna, dogode se periodi kad nije lako, ne samo stići do postolja, već uopšte održati celinu na okupu. Makar je tako u Srbiji. Tako i DŽK Dinamo, pamti svetle i one druge trenutke. Zašto vam sve ovo ističemo? Najviše zbog jednog čoveka. Reč je o Ljubomiru Stanišiću. On je nekada bio odličan takmičar, a potom kad je završio taj deo karijere, posvetio se trenerskom radu i očuvanju kluba. Mirne duše, što kaže narod, možemo reći, on je osoba koja presudno utiče da ova sportska družina poslednjih decenija radi u miru i sa velikim uspehom.

 

Stanišića pamtimo još kao aktera sa tatamija. Njegova čvrstina i stav, odlike su koje su ga krasile tokom nastupa u kimonu Dinama. Kasnije, sve što zna, sa entuzijazmom prenosio je na svoje izabranike. Često, tokom novinarske karijere, putevi su nam se ukrštali. Kao čovek i sportski radnik, zaslužuje pohvale i za korektnost u saradnji sa medijima, koja je uvek bila na najvišem nivou. O uspesima ovog Pančevca mogli ste da čitate već u ovoj rubrici, a na nama je samo da potvrdimo autentičnost i jedinstvenost njegove ličnosti, što ovog puta i činimo.

 

 

 

Leposava Marković

 

 

MOGUĆA MISIJA

 

 

 

Markovićeva je jedna od najuspešnijih džudiskinja nekada Jugoslavije, kasnije Srbije. Višestruka je prvakinja svoje zemlje, i učesnica najvećih sportskih smotri na svetu. Posebno izdvajamo njen odlazak na Olimpijske igre u Barseloni 1992, što je svrstava u malobrojnu grupu sugrađana kojima je to pošlo za rukom. Bila je proglašavana najboljom sportiskinjom Pančeva. Ona je uz nekoliko članica Dinama(Jančić, Bevc i Dragović) bila standardna reprezentativka, a svi najveći uspesi kluba za koji je nastupala, u vezi su sa njenim angažmanom. Posle takmičarske karijere ostala je u sportu i sada obavlja veoma važnu funkciju u Džudo savezu Srbije. Naime, ona je predsedica sudijske komisije.

 

 

Leposava Marković je i na privatnom planu ostvarila značajne rezultate, a kao pripadnica srpske Žandarmerije ima izuzene profesionalne uspehe.

 

 

 

 

Džudo akademija Jočić

 

 

BORBA ZA USPEH I PRAVDU

 

 

Da još malo pojasnimo, AKADEMIJA JOČIĆ u pravno-formalnom smislu ima status sportskog udruženja, kao i svi ostali gradski klubovi. Ipak, često ste, bez valjanih razloga, izostavljeni sa spiska kome treba pružiti podršku u razvoju sporta u Pančevu. U vezi s vama, često je bila prisutna neka čudna nezainteresovanost, zar ne?

 

– Tako je! Akademija koju vodim u istom je položaju kao i bilo koji drugi sportski kolektiv u našoj zemlji. U zakonu o sportu nema odredbi o privatnom vlasništvu. Sasvim je drugo što sam ja sam izgradio obejkat za vežbanje i druge sadržaje. Ono što me je obradovalo, a to hoću da naglasim: Aleksandar Farkaš, član Gradskog veća koji brine o sportu u Pančevu, nedavno je izjavio da zna kakava je situacija u lokalnom sportu, kada je reč o ovoj temi, i šta trebalo ispraviti. Upravo mi je ta njegova izjava ulila optimizam i uveravanje da će u budućnosti biti bolje.

 

 

 

 

OVO SU REZULTATI MARLJIVOG RADA, VELIKOG TALENTA, UPORNOSTI, LJUBAVI I SPORTSKE ETIKE

 

 

Dostojno Akademije Jočić

 

 

  • Zlatna odličja je osvajao širom planete, kao takmičar na svetskim kupovima.

 

  • Više puta se za medalje borio na svetskim i evropskim prvenstvima.

 

  • Višestruki je šampion Balkana.

 

  • Petostruki seniorski šampion SFR Jugoslavije, u kategoriji do 71 kg.

 

  • Kao junior, takođeje osvajao titulu najboljeg u našoj zemlji

 

  • Prvi trener mu je bio Marko Atanasov, a džudoom je počeo da se bavi u Starčevu, rodnom mestu. Kasnije, dolazi u pančevački Dinamo, potom u Novi Sad, gde nastupa za DŽK Slaviju. U Srpskoj Atini je ostao šest sezona.

 

  • Bliže kući našao se prelaskom u DŽK Rekord iz Beograda, koji je krajem 80-ih godina u Jugoslaviji bio neprikosnoven.

 

  • Na zalasku karijere seli se u ODŽK Beograd.

 

  • Na beogradskom DIF-u stekao je diplomu džudo trenera.

 

  • U rodnom Starčevu je osnovao “Akademiju Jočić” posvetio se radu s mladima i duži niz godina veoma uspešno priprema talentovane džudiste za velika dela na tatamiju.

 

 

 

 

 

 

Istina preča od slave i sjaja medalja

 

 

Miroslav Jočić je jedini džudista iz Pančeva koji je učestvovao na olimpijskim igrama. Branio je boje tadašnje Jugoslavije na OI Barselona, 1992. godine. Nažalost, tada su sportisti naše zemlje nastupili samo u pojedinačnim sportovima, i to pod zastavom Međunarodnog olimpijskog komiteta.

 

Međutim, jedan važan podatak iz biografije ovog vrsnog sportiste je veoma indikativan i mnogo govori o ličnosti Miroslava Jočića, njegovoj etici, hrabrosti, pravednosti i čestitosti. Naime, on je, svojim nastupima, vrednoćom i talentom, izborio mesto u nacionalnoj selekciji Jugoslavije i 1988. godine. Trebalo je da se nađe na Olimpijskim igrama u Seulu, ali, zbog iznošenja određenih stavova i nepravilnosti u radu krovne džudo organizacije naše zemlje, kao i principijelnosti, bio suspendovan na godinu dana. Na kraju, nije ni otputovao na Daleki istok i planetarno najvažnije sportsko nadmetanje. Retko koji sportista je zarad svojih ideala platio tako visoku cenu. Ipak, kao što smo rekli, četiri godine kasnije, san mu se ostvario nastupom na Olimpijskim igrama u Barseloni.

 

 

 

Miroslav Jočić svojim delanjem u srpskom sportu nije nizao samo uspehe na tatamiju, kao takmičar, a kasnije i vrhunski trener, već stvaralaštvom, pre svega u radu sa mladima, doprinosi i diže ugled ovdašnjem džudou. Danas, u ovakvim uslovima, kad se za sport odvaja dosta, s obzirom na (ne)prilike, ali, nekako selektivno, ako niste po meri onih koji o tome odlučuju, nije lako biti istrajan. Ipak, Jočić nikada nije radio na preobražaju ljudske egzistencije. On, kao sportista, ali i čovek koji ne sklapa kompromise zarad kratkoročnog profita, vidi izlaz u radu i nadi da će kompetentnost, kad tad, pobediti unutrašnje porive pojedinaca. Zato njegova Akademija, sa sedištem u Starčevu, radi korekciju svih pogrešnih segmenata u džudou i životu. Ko voli takav način razmišljanja, kako kaže prvi čovek ove sportske organizacije, uvek je dobrodošao, da im se priključi

 

 

 

 

 

 

Saša Mehmedović

 

 

KANADSKA PRIČA ROĐENOG PANČEVCA

 

 

Saša je rođen 18. marta1985. godine u pančevačkom naselju Kotež 2. Ne ističemo ovu činjenicu tek tako, jer, kako nam je sam junak ove priče rekao, u telefonskom razgovoru, važno je napomenuti, baš tu, u tom naselju, posebno u ulici Moše Pijade, igrajući se sa drugarima, imao je srećno i zdravo detinjstvo, što mu je mnogo koristilo kad se sa porodicom preselio na američki kontinent, u Kanadu. Inače, njegov otac, Nihad, bio je uspešan džudista, prvo u sarajevskoj Bosni, a potom i pančevačkom Dinamu, pa i ne bi trebalo da čudi što su njegovi sinovi, a Saša ima i brata Senka, zavoleli staru istočnjačku veštinu. Kad već pominjem Nihada, reč je o bivšem oficiru JNA, čoveku koji je stekao ozbiljne simpatije svih sugrađana, doselivši se u grad na Tamišu, posebno kad je oženio Oliveru, Crepajku, što je dodatno doprinelo da ga zavole svi, koji ga upoznaju. Lično i mi imamo fenomenalno iskustvo sa porodicom Mehmedović, posebno Nihadom, jer, svojom druželjubivošću, nadasve ljudskošću, mnogo puta nas je uverio da zna da podeli ljubav i osećanja. Kada su Mehmedovići, porodično, odselili u Kanadu, ostala je ozbiljna praznina među prijateljima, ali, što zbog nostalgije, što iz navike, oni često posećuju Pančevo i Crepaju, pa svima nama, sve to lakše pada. Tako, kad je na red došao džudo, kao sport, kojeg bi trebalo predstaviti, nije bilo dileme, da jedan deo ove rubrike posvetimo Saši, ali i Nihadu Mehmedoviću i ostalima iz poznate porodice.

 

 

Saša je prve ozbiljne korake na tatamiju napravio po dolasku u Kanadu 1993. u Torontu, u klubu North York YMCA. Lako se uklopio u novu priču, i brzo sklapao prijateljstva sa novim drugarima. Sa 14 godina je shvatio da je džudo jedini sport koji ga istinski privlači, pa se zatim posvetio njemu, kao nečemu izuzetnom. Posebno je njegova darovitost, radišnost i znatiželja za uspehom, došla do izražaja kad su ga uvrstili u mlađe selekcije Kanade. A, san mu se ispunio kad je pozvan da se priključi nacionalnom trening centru u Montrealu. Njegov razvoj kao takmičara nije slučajan, a on sam, pored svega što je postigao nikad ne zaboravi da pomene ljude koji su mu presudno pomogli da postane jedan od najboljih takmičara svoje zemlje. Reč je o: Sensei Hiroshi Nakamura, kao i Nicolasu Gillu i Keith Morganu.

 

 

Bio je učesnik na mnogim takmičenjima i osvajač zlatnih medalja u Kanadi i SAD. Sa 16 godina osvaja zlato na Juniorskom prvenstvu Kanade i bronzu za seniore, a tada i počinje njegova internacionalna karijera. Učestvovao  je na dva  juniorska Svetska prvenstva,  kao i na planetarnim seniorskim prvenstvima, a posebno je vredno istaći, njegove nastupe na dvema Olimpijskim igrama, gde je predstavljao selekciju Kanade.

 

 

Od 2007-2013. ostvario je svoje najveće uspehe kao džudista. Nadmetao se na prestižnim Grand Pri takmičenjima, Svetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama, kao kruni karijere, i uvek, vraćao se kući, među deset najbolje plasiranih takmičara, što se u svetu džudoa može smatrati fenomenalnim rezulatatima. Ipak, surovost profesionalnog sporta je takva, da se od vas uvek traži ono najbolje, ali, nije uvek lako dostići maksimum. Tako, malo po malo, mada mu to nije bio plan, počeo je da se okreće trenerskom pozivu. Možda se to ne bi ni desilo, u punoj meri, kao što je sad super situacija, da se ponovo nije pojavio Nikolas Gil, pomenuti stručnjak, koji mu je još jednom u karijeri pružio punu podršku i pozvao da se priključi radu sa nacionalnim selekcijama Kanade.

 

 

Tako sada, naš, rođeni Pančevac, Saša Mehmedović, kao trener, želi da svojim stilom rada, nekom novom sadržajnošću, nastavi da učestvuje u stvaranju šampiona džudo sporta u Kanadi.

 

Saša Mehmedović, moguće, za neke, nepoznato lice u svetu sporta u našoj zemlji, jer, najveća postignuća su mu iz Kanade, ali, ne smemo i ne želimo da zaboravimo sledeće. On je rođeni Pančevac, momak koji je odrastao na ovdašnjem asvaltu, kako se to popularno kaže. Rekapitulirajući njegovu takmičarsku karijeru, kao nekoga ko je iz Srbije stigao u daleku Kanadu, potrebno je reći, sve je tu bilo na nivou asketskog, a takva posvećenost i odanost sopstvenim idealima, retko se sreće na ovdašnjem podneblju. Kao da nije reč o običnom životu, već nečemu uzvišenom i potpuno drugačijem od karijera kakve smo navikli da pratimo u Srbiji. Zato Saša, makar mi tako mislimo, zaslužuje sve pohvale. Ne samo za nastupe na najvećim sportskim manifestacijama širom planete, već zbog značajnog doprinosa razvoja džudou u Kanadi i širenjem neke svoje kulture življenja. Pančevac, a uspešan, tamo daleko…

 

Slobodan Rora Damjanov

 

Vizuelni identitet: Jovana Damjanov

 

Fotografije: Privatna arhiva, DžK Dinamo, Džudo Jočić Akademija i internet

U izradi rubrike o džudou presudno su nam pomogli: Slavko Stanišić, Petar Ilijin i Nihad Mehmedović, pa je ovo prilika da im se zahvalimo.

 

Временска линија

Информације

Пријатељи1663

Фотографије

Видео записи

Пријављене локације

Пошаљите поруку

 

 

 

Share on facebook
Share on twitter