sportski magazin

/
/
Olivera Kecman – Moderna heroina u svetu moćnih

IMA ŠTA DA KAŽE: OLIVERA KECMAN, NEKADA SJAJNA RUKOMETAŠICA, REPREZENTATIVKA NAŠE ZEMLJE, A SADA UVAŽENA DIREKTORKA DANSKOG PRVOLIGAŠA “SONDERJUSKE” KOGA USPEŠNO TRENERA U NAJJAČOJ LIGI SVETA

Moderna heroina u svetu moćnih

Dešava se u umetnosti, najčešće u književnosti, da autori u svom delu prate sudbinu glavnog junaka, građanina, nacionalnog heroja… Postoje slični primeri i u sportskom okruženju, što svakako nije neobično, ali dobar je predložak za početak ovog novinarskog teksta o Oliveri Olji Kecman. Njen otac, Nenad Kecman, nekada odlični rukometaš, reprezentativac Jugoslavije, a kasnije proslavljeni trener, nije krio da od dve ćerke (starija je Nataša) upravo od mlađe očekuje da nastavi njegovim putem. Tako je i bilo. Često se događa da nam život bude bogatiji u željama nego u stvarnosti, ali u slučaju porodice Kecman, junakinja ove zanimljive i poučne sportske priče ostvarila je skoro svaku vlastitu zamisao, kao i očekivanja svoga oca. Ovo je, dakle, priča o talentovanoj rukometašici iz Pančeva, o vrednoj i pametnoj Srpkinji koja je marljivim radom, stalnim usavršavanjem, velikom upornošću uspela da postane vrsna rukometašica, uvažena reprezentativka naše zemlje koja se svojim igrama, a potom i trenerskim i pedagoškim radom dokazala i dokazuje u najjačim rukometnim zemljama

No, krenimo redom: Olivera Olja Kecman je, naravno, počela (gde bi drugo!?) u pančevačkom Ženskom rukometnom klubu Dinamo iz Pančeva. Izuzetno talentovana levoruka devojčica brzo je skrenula pažnju na sebe, pa nije potrajalo dugo, a već se, kao četrnaestogodišnjakinja, našla u seniorskom sastavu, tada popularnih „malenih“. Da podsetimo, ili upoznamo nedovoljno upućene, u to vreme, a prošlo je više od tri decenije, ženski tim RK Dinama, bio je uvek u najjačem rukometnom društvu velike Jugoslavije. Retko ko je odnosio bodove iz hale sa Strelišta. Nažalost, a tome smo već govorili, taj sjajni sportski kolektiv praktično više ne postoji, i to je jedna od ozbiljnijih mrlja svima nama koji smo na neki način povezani sa sportom u gradu na obalama Tamiša i Dunava.

Kasnije se Olivera Kecman obrela u Nemačkoj. U Bajeru iz Leverkuzena ostala je narednih pet sezona, pa je zatim put vodi u Dansku. FFI Frederikshafen je bila prva stanica u zemlji na severu Starog kontinenta, gde igra do 2002. Zatim sledi selidba u KIF Kolding, u kojem je ostala naredne tri godine, a karijeru završava 2008. godine u Sonderjuske. Posle uspešnih igračkih godina, u potonjem klubu, u Danskoj, bila je direktor, a sada, osim ove važne dužnosti obavlja i posao prvog trenera. U ovoj skandinavskoj zemlji, koju je genijalni Šekspir proslavio svojim „Hamletom“, najvećim dramskim delom ikada napisanim, već dugo se igra rukomet „sa druge planete“. Ovde je ovaj sport, uz hokej, nacionalni ponos. Silne medalje sa najvećih sportskih zbivanja osvajali su rukometaši rukometašice ove zemlje. Recimo, devojke su trostruke Olimpijske pobednice, zaredom. Najuspešnije su bile u Atlanti, Sidneju i Atini. Imaju i zlatno odličje sa Svetskog prvenstva (1997. u Nemačkoj). Ipak, kad Olja nešto naumi – to i ostvari. Uspela je baš u Danskoj, kao Srpkinja. Naravno, nije taj put bio lak, pogotovo ne Oliveri Kecman koja je postala prava moderna heroina u svetu moćnih.

ZA USPEŠNOG SPORTISTU PODRŠKA PORODICE JE NAJBITNIJA

Oslonac su mi kćerke i sestra Nataša

– Nemoguće je uspeti u nečemu bez podrške porodice i prijatelja. Kao što nedostatak podrške, ili lični interesi porodice, mogu navesti na donošenje pogrešnih odluka u karijeri. Dakle, pogrešni interesi porodice, i te kako, mogu da budu razlog neuspeha. Moram ti priznati, posvetiti sebe sto odsto igračkoj karijeri, kasnije i poslovnoj, jako je egoistično. Ti znaš kako to izgleda kod nas sportista, jer svi oko tebe moraju da se prilagode. Dok sam igrala, uvek sam smatrala da je igračka karijera relativno kratka i

da moraš dati sebe stoprocentno, i da svi oko tebe moraju da idu tim putem. Teško je naći osobu koja tako egoistički želi da prati nekog – veli nam Olja, pa odmah dodaje: Svoju karijeru sam stvorila u inostranstvu, daleko od porodice. Dok su prolazili teške godine krize, embarga ,rata… bila sam daleko. U jednu ruku mi je to dalo još veću motivaciju da uspem zbog njih. Imala sam i unutrašnji konflikt, znači borbu same sa sobom, zato što ne mogu da pomognem, uradim nešto da olakšam. To me je očvrsnulo i možda je taj detalj upečatljiv. Reći ću ti još nešto, a na to sam veoma ponosna. Imala sam sreću, rodila dve ćerke, dva divna bića koje su, ipak, moj najveći uspeh. U isto vreme, takođe uz sreću, njihov otac je čovek koji me je u potpunosti podržao u karijeri i preuzeo veliku ulogu u životu dece, da bih ja mogla i dalje da se posvetim svemu što sam radila i radim.

Oseća se iz svake tvoje rečenice ljubav koju pružaš i uzimaš iz porodice. Pominješ ćerke, a ja znam da su i one, uz tebe, zavolele rukomet, zar ne?

– Naravno, i moje devojke, Sara i Klara, igraju rukomet, ali za razliku od mog oca, nemam rukometnih ambicija za njih. Svakako, bitno je da se bave sportom, a hala nam je, sticajem okolnosti, druga kuća. Moram da priznam, dobro je da su izabrale rukomet. One su mi velika podrška i znaju da mama ne učestvuje u svim školskim priredbama, da nemamo slobodan vikend, da je mama jako nervozna pred utakmicu, da mama može da bude jako ljuta kad izgubi… Ipak, uvek su tu, tako da na kraju, kad prođe ta sportska euforija, one su razlog da ni jedna izgubljena utakmica nije bitna dok su kraj mene.

Vidim da ti znači, pa ćemo još malo o porodici. Postoji neko ko ima posebno mesto u tvom životu. Ko je to?

– Moram to da naglasim. Najveća podrška u mom životu, moj junak, idol, jeste moja sestra Nataša Martić. Ona je centar naše porodice. Ona mi daje snagu, inspiriše i čuva vrednosti porodice. Ima razumevanja za sve moje odluke i tu je kad god mi treba. Bez premca, Nataša je najbitnija osoba u mom životu.

GDE GOD JE BILA, OSTAVILA JE NEIZBRISIV TRAG

Olju sam upoznao kao Natašinu mlađu sestru (sada se preziva Martić i ugledna je stomatološkinja iz Pančeva) s kojom sam išao u Osnovnu školu „Isidora Sekulić“. Družili smo se u naselju „Tesla“, a Olja je oduvek bila u sportskom fazonu. Kasnije, kad je sve u vezi s onim što radi postalo ozbiljno, a ja sam nekako u isto vreme počinjao s novinarstvom, bilo je sasvim u redu da pratim njenu karijeru koja je svakim danom bivala sve značajnija. Drugim rečima, Olja je stalno napredovala u igri, o njoj se u sportskim krugovima pričalo u superlativu, iako je bila još u tinejdžerskim godinama. Primetio sam još jednu njenu dobru osobinu: Retko se hvalila.

Kao što se i očekivalo, ti juniorski dani doneli su joj prve prave sportske radosti, i to sa reprezentacijom naše zemlje, gde je bila nezamenjiva. Štaviše, reklo bi se da se svaki uspeh vrteo oko nje. Kad je otišla iz Pančeva, nije bilo ništa manje uzbudljivo. Svuda gde je nastupala, ostavila je neizbrisiv trag. Iz Nemačke su često stizale lepe vesti, a slično se dešavalo i kada je krenula još severnije, u najhladniji deo evropskog kontinenta. Olja je bila vrhunski sportista, ali je umela i da se raduje životu. Ta crta njenog karaktera doprinela je da mnogi shvate da uživanje dolazi na kraju, kao šlag na torti, posle napornog rada. Povremeno, kad je dolazila u rodni grad, sastajali smo se i pričali, naravno, najviše o rukometu. Pisao sam o tome u medijima za koje sam tada radio, a, Olivera, nikada nije krila da joj se dopada moj način delanja. Kada je danska nacionalna selekcija (muška i ženska) učestvovala na Evropskom i Svetskom prvenstvu, u Beogradu, pre nekoliko godina, naša Olja se našla u važnoj ulozi. Brinula je da oba tima u srpskoj prestonici imaju sve što je potrebno, a i taj posao obavila je više nego uspešno. Izbor Kecmanove za ovaj posao dovoljno kazuje koliko je poštuju u Rukometnom savezu Danske.

Elem, odavno se spremam da ovu našu sportsku heroinu predstavim na stranicama „Praštanja uspeha“, ali su nam se putevi razilazili u poslednje vreme, pa nije išlo. Zbog toga smo odlučili: Ako ne može tet-a-tet, onda može modernom tehnologijom. Kad smo se pre nekoliko dana čuli, sve je išlo glatko, a koliko je mudrih reči izgovorila tokom našeg dijaloga možete se uveriti dok čitate naš razgovor.

Pre toga, da prozborimo malo i o sreći. Neko je rekao da se do nje dolazi-uživajući. Treba zadovoljiti svaku želju, veliku i malu. Ipak, život nije tako lak, da sve ide baš po nekoj matrici. Priznaćete, može se dosta toga uraditi uz sopstvenu moć, ali se ne može bez pomoći prijatelja. Sve vam ovo govorim s razlogom, jer da nema Pančevaca, kakvi su Nenad i Filip Perić, prvi ljudi Geovizije i Finet-inženjeringa, uglednih firmi iz grada na Tamišu, ni „Praštanje uspeha“ ne bi bilo tako lepo upakovano i čitano. Zato zaslužuju još jedno veliko hvala na saradnji!

NE POSTOJE TRENERSKE LICENCE, ALI DANCI ŽELE VIŠE OD TOGA

Danska nije slučajno svetska rukometna sila

Posle igračkih dana, a moji čitaoci mogu da vide šta si sve osvojila, posvetila si se organizaciji u matičnom klubu Sonderjuske. Ti sada obavljaš direktorsku funkciju, ali si i prvi trener. Kako taj sistem funkcioniše u Danskoj?

– Mi nemamo pravilo o licenci, kakvo je, recimo, u Srbiji. To znači da svi mogu da treniraju superligaše, čak i reprezentaciju. Međutim, svest i način razmišljanja je ovde takav da svi koji počnu da se bave trenerskim poslom, koliko god da su bili vrhunski igrači, žele da se školuju. Ako si bio igrač na top planu, kako se to kaže, duže od šest godina, možeš da preskočiš prvi stepen školovanja. Reč je o osnovama taktke, tehnike rukometa za decu. Sledeći stepen je takozvana A Licenca. Izučavamo pet predmeta. Znači, polaže se isto toliko ispita, kao i diplomski rad, a sve to traje oko dve godine.

Da malo pojasniš. Reč je o teoriji, ali i praksi?

-Baš tako. Svaki predmet izučava teoriju, ali, praksa je neizostavna.

Šta dalje sledi?

– Diplomski se sastoji od pismenog zadatka iz filozofije igre svoje ekipe, a praktični rad se ogleda u sedam dana priprema. To znači, smo po dva trenera dobijaju svoju ekipu, zatim, organizuju pripreme, a svako veče dobija se nov zadatak za sutra. Na primer: Tema napad na 5-1 odbranu, kako mi to u rukometu kažemo. Treba da odradimo trening, pa slede utakmice, kao i razgovori sa igračima, određivanje plana, kad je slobodno vreme, zašto, kako? Na sve mora da se ima odgovor. Kad to završiš onda imaš A licencu, kako bi kod nas rekli.

Ipak, ima i dalje?

– Naravno. Najviše zvanje je master kouč, a do njega se dolazi nakon dve i po godine. Imamo ispit fizičke pripreme, tu je psihologija sporta, filozofija igre, anatomija-fiziologija , pa na kraju – diplomski. Interesantno, ali sam odabereš temu. Ja sam upravo dala ispit fizičke pripreme i treba da biram temu za završni ispit. Danci su veoma ponosni na svoj način školovanja i, bez izuzetaka, svako mora da prođe sve ovo što sam ti rekla, da bih dobio zvanje master coucha. Sledećeg leta, nadam se, imaću tu diplomu i po pravilima EHF(Evropska rukometna federacija) od 2018. godine moći ću da treniram reprezentacije i ekipe koje se takmiče u ligi šampiona.

RUKOMET JE LJUBAV I OBRNUTO

Sigurno je da je tvoj otac mnogo doprineo da se posvetiš baš rukometu. Mene, ipak, više zanima, šta je to bilo prelomno, kako se odigrala ta čarolija, da u ovom svetu sporta, ostaneš do dana današnjeg?

– Jeste , bez premca, moj otac je uticao na moje početke, ali sa 18 godina sam već počela da donosim rukometne odluke koje baš i nisu bile po njegovoj želji. On mi je dao bazu, naučio pravim vrednostima i teškom radu i trudu. Često čujemo, ima raznih ljubavi u životu. Prema porodici, muškarcima-ženama i ultimativna prema deci. Za mene je rukomet, takođe, ljubav. Ljubav da se usavršavam, da naučim nove stvari, da budem među najboljima. To mi je davalo snagu da idem napred.

U karijeri si ostvarila mnogo uspeha, igrala za vrhunske timove, reprezentaciju. Koje utakmice bi izdvojila kao najdragocenije i nezaboravne?

– Naravno, nikada neću zaboraviti moju prvu utakmicu za Dinamo koja je bila u Splitu, kada sam imala svega 14 godina. Zatim, za pamćenje je finale danskog prvenstva, protiv fenomenalnog Viborga, koji je te godine osvojio Ligu šampiona, i to sa devet igračica koje su osvojile olimpijsko zlato. Tek u trećem finalu smo izgubili jedan razlike, tako slavili srebro, kao najsjajnije zlato. Takođe, utakmica Kupa Evrope u Kruševcu ostala mi je u posebnom sećanju. Tada sam prvi put posle odlaska igrala sam u svojoj zemlji. Dočekali su me kao najveću zvezdu, a ispratili uz pratnju policije. To je naša kontradiktornost.

Da li postoji nešto, dok si igrala, što ti je posebno smetalo, a nisi mogla da utičeš da se to promeni?

– Možda što sam sa četrnaest godina ušla u seniorski rukomet (ovde se ne sme nastupati pre sedamnaeste ) jer je sve bilo pobediti ili izgubiti, a svaka greška se plaćala. Ovde se igramo rukometa i na najvišem planu. Naravno, platila sam cenu mog ranog odlaska, jer mi je u reprezentaciji uvek bilo teško da se prilagodim odnosima, načinu rada, kao i nedostatku ljudskih vrlina. Kao najbolji strelac Danske rukometne lige, tada najjače u Evropi, nisam uspela, zbog sukoba vrednosti, da pokažem sve svoje kvalitete.

NEMA USPEHA BEZ NAPORNOG RADA, ZNOJA, ODRICANJA…

Da li se slažeš da se rukomet promenio u odnosu na period kada si ti igrala. Ipak, kao da je sada još privlačniji. Kako to tumačiš?

– Mislim da se rukomet, taktički i tehnički nije promenio. To što je umela Anja Anderson, u moje vreme, još uvek niko tako ne igra u novije vreme. Razlika je, ipak, jer sada moraš da imaš više kilograma, mišića, i trči se mnogo više. Zato je i dalje rukomet privlačan, igra se brže, i to ga čini još atraktivnijim.

Voleo bih da daš neki savet devojčicama koje vole sport, a još uvek nisu sigurne na koju stranu da krenu. Kako da zavole rukomet?

– Da bi deca u Srbiji volela rukomet, trebaju nam kvalitetni igrači, pravi idoli, vredni poštovanja. Drugo, uloga trenera ja jako bitna i velika. Potrebno je da motivišu decu da igraju rukomet, da ih nauče da moraju da ulože mnogo rada u uspeh i da naprave iskrenu priču da je rukomet lepa i zanimljiva igra. Roditelji treba da prestanu da ostvaruju sopstvene ambicije u dečije ime, i da ih puste da nađu svoj put razvoja.Takođe, svi treba da imaju strpljenja.

Da malo popričamo o Tvojoj trenerskoj karijeri. Ustvari, hajde da uporedimo: Šta je teže biti u jednom velikom klubu: rukovodilac ili trener?

– Bez razmišljanja kažem: trenerski posao je najteži na svetu. Biti rukovodilac je lep posao, gde možeš da utičeš direktno na stvari oko kluba. Mislim na organizaciju, strukturu, ekonomiju. Trener mora da je i stručan, da bude psiholog, ali i prijatelj. Raditi sa ljudima je najzanimljivije ali i najteže. Nažalost, aktivni igrači, kao ni ja, dok sam igrala, nismo svesni da je najlakše i najlepše biti igrač.

OLJIN NOVI HUMANITARNI PROJEKAT ZA DECU S POSEBNIM POTREBAMA

Rad koji oplemenjuje i osmišljava život

Olja je energična i veoma posvećena svemu što radi. Naravno, sport osim rezultata, ima i drugi deo, onaj pomalo zaboravljen, ali još uvek prisutan. Reč je o tome da sport treba i da zabavi, opusti, nauči, relaksira, bude dostupan i deci koja ne mogu da se ostvare na profesionalnom nivou. Baš zato se Kecmanova upustila u veoma značajan projekat. A, o čemu je reč, pitamo Olju:

– Zanimljiv projekat sam započela i mnogo sam ponosna što mogu svojim statusom da doprinesem poboljšanju kvaliteta razvoja dece sa hendikepom. Naime, imam drugaricu sa kojom sam igrala i koja ima dete sa Daunovim sindromom. S obzirom da takvoj deci nije dostupan sport, osim ponuda specijalnih škola, ona je krenula u stvaranje lige za decu sa hendikepom. Kada sam čula njenu priču, nisam mogla da ne reagujem, pa sada moj klub ima ekipu za decu sa takvim potrebama. Inače, mi smo najveće sportsko društvo u Danskoj i imamo sekcije na najvišem nivou za fudbal, hokej, muški i ženski rukomet. Na primer, moje igračice i igrači muške ekipe učestvuju kao treneri te dece, i to dobrovoljno. Na takav način smo ih uključili u sportsku priču, a oni će će biti deo kluba, plaćati članarinu i igrati se najlepšom igračkom – loptom. Neverovatnu energiju mi je sve ovo dalo, jer svi mi moramo da cenimo to što imamo. Jedan je život i treba da ga učinimo najboljim što možemo.

NOVAC U SPORTSKOM USPEHU IPAK NIJE PRESUDAN

Danska je rukometna velesila? Ti radiš baš tamo. Ispričaj nam o tome, zašto je rukomet sport broj jedan?

– Rukomet je 1897. rodjen, i to baš u Danskoj. Naravno, da je to tradicionalno danski sport. Talenat nacije za određeni sport najviše se odražava uspesima nacionalnih timova. Danska je već decenijama uspešna – i u muškoj i ženskoj konkurenciji. Rukomet se ovde igra na svim nivoima. Sva deca su dobro došla, bez obzira na kvalitet i talenat. Igrački profili su bitni, jer deca traže idole. Sport je veliki u Danskoj i u medijima ima mnogo sporta. Mala Danska, da tako kažem, ima tri sportska kanala koji uglavnom prikazuju sve što se zbiva na igralištima iz ove zemlje. Rukomet je sport koji je na državnoj televiziji broj 1. Nedeljno možemo da pratimo čak devet do jedanaest utakmica – i muške i ženske lige.

Šta nedostaje srpskom rukometu, naravno, osim novca, da ponovo budemo elitni deo te priče?

– Ne slažem se da je novac najveći problem. Lester je prošle sezone osvojio titulu u Premijer ligi, u Engleskoj, sa najmanjim budžetom, a, recimo, u rukometu, PSV Pariz ne može da osvoji Ligu šampiona sa najvećim. Vaterpolisti su primer da kvalitet, kao i talenat, nije u vezi sa novcem. Ja smatram da smo u Srbiji u razvoju rukometa stali osamdesetih – devedesetih godina prošlog veka. Posle velikih uspeha, pestali smo da se usavršavamo, učimo i menjamo u skladu s vremenom. Prvo mora da se vrati neko moje vreme rada sa decom, kada su treneri ulagali i okupljali. Treneri imaju najveću ulogu da deca zavole rukomet i da ostanu u rukometu. Osnovna razlika, kada sam pratila ovde, u Danskoj, naše omladince, sa Nikolom Markovićem, koji je vodio tu selekciju, kao i kvalifikacije devojaka do 16 godina, ogleda se, pre svega, što su sve nacije daleko ispred nas u fizičkoj pripremi. Ovde, kao i u Francuskoj, koja je vodeća zemlja u razvoju talenata (ima ih mnogo više miliona nego svih nas) sa decom, u uzrastu od 14 godina, počinje sa fizičkom pripremom. Drugi aspekt je pristup sportu. U sportu uspevaju uporni i radni, ne talentovani.Treba da se radi veoma mnogo, ulaže u znanje i usavršavanje trenera mlađih kategorija. Deca treba da vole sport kojim se bave, a za to je zadužen trener. U stvari, važno je da se dozvoli da deca budu raznovrsna, da je normalno da se igra rukomet na visokom nivou, a istovremeno i završavaju škole, da se stvaraju ljudi sa pravim vrednostima, ignorišu roditelji sa pogrešnim ambicijama, i da shvatimo da samo rad, trening, krv i znoj, dovode do uspeha. Treba da se vratimo pravim vrednostima, učimo od drugih i krenemo da radimo. Naravno, treba strpljenja za proces. Novac je posle bitan, samo u odnosu na top nivo. Fundament treba da stvorimo. Kao što su to uspeli košarkasi i odbojkaši. U Danskoj samo treneri Prve lige žive od rukometa. Svi ostali, pogotovo treneri mladih kategorija, nisu plaćeni za taj posao. Moj trener mlađih grupa ima samo plaćene putne troškove.

KARIJERA KAKVA SE SAMO POŽELETI MOŽE

To mogu samo izuzetno talentovani i vredni

Nije lako ni nabrojati sve klubove za koje je igrala Olivera Kecman, a kamoli sabrati sve nastupe i osvojena odličja. Ipak, želeli smo da izdvojimo ono najznačajnije: Nastupala je za Dinamo Pančevo do 1991. godine, Bajern Leverkusen(Nemačka) do 1996. pa FFI Frederikshafen (Danska) do 2002. Zatim, za KIF Kolding (Danska) do 2005, da bi završila karijeru u Sonderjuske (Danska) 2008. Olja je ostvarila sa ovim klubovima zapažene rezultate: Stigla je do tri finala prvenstva Danske , pet puta se našla u finalu kupa Danske, a jednom ga osvojila. Takođe, bila je učesnica finala Kupa Evrope, a igrala je i dva puta polufinale EHF kupa, isto toliko polufinala Kupa Evrope. Posebno značajni su i nastupi za reprezentaciju naše zemlje. Bilo ih je 68 za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije , 29 nastupa za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije i Srbije i Crne Gore. Ostalo je zabeleženo za sva vremena i sledeće: tri puta je bila strelac Danske rukometne lige , sedam puta u najboljoj postavi Lige, a četiri puta najbolji stranac. Ipak, najvrednija medalja je ona bronzana, osvojena sa reprezentacijom Srbije i Crne Gore, na Svetskom prvenstvu 2001. godine, u Italiji

PETKOVIĆ JE S DINAMOM NA PRAVOM PUTU

Da li pratiš zbivanja u rodnom gradu? Šta kažeš za uspeh Dinama? Trenutno je u SEHA ligi. Može li do titule na proleće?

– Priznajem da Dinamo pratim od kada je moj prijatelj Ivan Petković preuzeo kormilo Stručnog štaba. Ivan je pokazao talenat za taj posao, a u isto vreme je izuizetno vredan, želi da uči, menja sve loše navike, popravlja i sebe i ekipu. Imala sam sreću i zadovoljstvo da je radio sa mojom ekipom, ovde, u Danskoj. Mislim da je prošlogodišnji uspeh s Dinamom veoma veliki i vredan svog poštovanja. Što se tiče SEHA lige, iskreno mi je žao da se sada vidi realnost srpskog rukometa. Žao mi što mislim da nisu Pančevci očekivali ovoliku razliku, pa zato često vidim razočarana lica. U u stvari, ovo je samo realnost. Nadam se da momci uživaju igrajući sa dobrim ekipama i da shvataju koliko i šta treba da se radi, kako bi se uspelo. Verujem da će sačuvati dobar moral i biti pravi za završnicu domaćeg prvenstva. Gledala sam Vojvodinu i mislim da Dinamo ima šansu za titulu, ali, za to treba, kao i uvek, sve kockice da se sklope.

Kako je živeti u Danskoj? Šta bi izdvojila kao naročitu posebnost i da li bi mogla da promeniš sredinu, radiš negde drugo?

– Jednom rečju – sigurnost. Sigurnost za decu, sigurnost na poslu, uređen sistem, sigurnost u bolesti, sigurnost u starosti. Sve to omogućava da se možeš posvetiti poslu koji voliš, da se usavršavaš i napreduješ. Moja trenerska karijera može da me odvede na sva mesta sveta, ali će mi Danska uvek biti baza.

Svakog svog sagovornika pitam o fenomenu praštanja uspeha. Zašto ne umemo da oprostimo tuđ uspeh?

– Nismo takvi bili. Mislim da samo ljudi nezadovoljni sobom ne praštaju i smeta im tuđi uspeh. Niko nije postgao veliki rezultat bez truda, rada i odricanja. Živimo u prošlosti: žalimo sebe i držimo se dobrih stvari iz minulih vremena, a vreme prolazi… Jedini koji mogu promenti situaciju smo mi sami. Nažalost, to nepraštanje uspeha osetimo mi svi na svoj način. Često su nam uvek drugi krivi za sve promašaje. Naravno, ništa nikome nije poklonjeno. Mene lično tuđi uspesi u svemu inspirišu. Priznajem, situacija u zemlji je teška, ali baš zato nam trebaju ljudi koji su uspešni, da nam budu vodiči, putokazi, motivi… Ipak, sve zavisi od nas samih, jer, po mom mišljenju, svi koji žarko žele i imaju dobru volju – mogu da uspeju.

Iskrenost i preciznost u stavovima Olivere Kecman ne iznenađuju, jer je uvek imala hrabrosti da kaže ono što oseća. Taj kvalitet u njenom karakteru često je izdvaja kao misleću osobu. Danas takve ličnosti nedostaju u svim segmentima društva. Strastvenost koja je krasila na terenu, dok je igrala, ne samo da se s godinama nije izgubila, već se samo rasplamsala. Često pomislimo da nama i oblak zatvara vidik sreće, ali dobro je da postoje i drugi ljudi, poput Olje Kecman koja je je odličan primer kako se ne priznaju takve pesimističke pojave. Dok god sami određujemo kako ćemo živeti, na putu smo uspeha. Kecmanova je toliko uložila u sve što radi, u ljude oko sebe, prijatelje, da ne treba da brine. Ona zna da stečenu slavu neće izgubiti, a nema ni potrebe da je čuva – ona čuva nju.

Razgovar vodio: Slobodan Damjanov
Fotografije iz privatne arhive Olivere Kecman

 

Share on facebook
Share on twitter