sportski magazin

/
/
Igor Šulović- rukometni trener

IGOR ŠULOVIĆ, NAJMLAĐI IZ PLEJADE SJAJNIH RUKOMETNIH TRENERA IZ PANČEVA, ZALJUBLJENIK U SPORT I NEPREVAZIĐENI ŠARMER, POSLE USPEHA U “JAGODINI” TVRDI:

Neću odustati sve dok ne zapevamhimnu „Bože pravde“ na nekom pobedničkom postolju

Postoje u sportu ljudi koje prati sreća tokom čitave karijere, kao i oni drugi koji ne sastave ni godinu uspeha. Na sreću, tu su i oni koji ne pripadaju ovim grupama, jer sve što rade ne zavisi od spleta okolnosti i fortune, već od stručnosti, umeća i ljudskosti. Rukomet u Pančevu je više od sporta, čak u svetskim okvirima. U odnosu na broj stanovnika, retko gde ćete naći veći broj uglednijih trenera, kao i bivših istaknutih reprezentativaca. Zato je teško uspeti u gradu gde postoje autoriteti, stručnjaci i mnogo ljudi znaju ovaj sport, kao i oni koji misle da imaju rukomet u malom prstu. Ipak, ako se uspešni Pančevac zove Igor Šulović, sve je nekako jasnije, drugačije i logičnije.

Iz uspešne sportske biografije Igora Šulovića izdvajamo da ga je povreda sprečila da ostvari ozbiljniju igračku karijeru, ali je već sa 23 godine preuzeo prvi tim Ženskog rukometnog kluba Dinamo. Kasnije je vodio mušku ekipu pančevačkih žuto-crnih, pa je praktično bio preteča sadašnjih sjajnih klupskih rezultata rukometaša Dinama. Ostao je takođe zabeležen jedan uspešan period građenja karijere u kačarevačkom Jedinstvu koji mu je doneo preko potrebno samopouzdanje, što je ujedno označilo početak njegovog drugačijeg shvatanja filozofije sporta i života. Naime, Igor Šulović se, po prvi put, više zaneo nečim drugim nego sobom. Dok su se drugi bavili iluzijama, trošeći najdragoceniji resurs – vreme, junak naše priče se okrenuo ozbiljnijem radu i načinu vođenja rukometnih utakmica. Svaki trening je bila molitva, a utakmica liturgija. Malo po malo, od nestašnog dečaka pančevačkog sporta, Igor se pretvorio u mislećeg stratega, danas,

najmlađeg iz plejade rukometnih mudraca rođenih u Pančevu. Kraj sazrevanja dogodio se tokom rada sa devojkama u ŽRK Pančevu, a kad je stigao poziv iz Ženskog rukometnog kluba Jagodina, postalo je jasno kojim koordinatama će Šulović nastaviti karijeru.

ROĐEN DA PRESKOČI SVAKU PREPREKU

Igora sam upoznao još kao dečaka. Njegov otac Milan, nekada ugledni rukometni sudija i sportski radnik, dovodio ga je na utakmice. Radoznali momak upijao je svaki pokret sa terena, pa se nisam začudio kad sam ga godinama kasnije video u opremi. Isto tako, trenerski ambijent, sad se tek dobro vidi, za njega je bila prirodna sredina. Odrasli smo u istom pančevačkom naselju„Tesla“, često se viđali. Za Šulovića važi da je veliki šarmer, a kad god ste u njegovom društvu, ne očekujte da će nekom drugom prepustiti „banku“. Sigurno zna više pesama od mnogih

estradnih zvezda, posebno da ih otpeva u pravom tonu, čak svaku strofu, sa refrenom i bez greške u tekstu. Kako je vreme prolazilo, bilo je sve manje prigoda za Igorov muzički talenat. Dodatnu ozbiljnost donela je supruga Jelena, posebno naslednik Vuk, a bračni par Šulović uskoro očekuje još jednu prinovu.

Treneri, kao i pisci, često tuguju u svojoj samoći, ali to je lična odluka. Zato Igor zna, kao i svaki njegov kolega, šta je rizik profgesije, pa su mu koferi uvek spremni. Zbog toga sam sačekao da se završi prvenstvo u Super A ligi za dame, da se popularni Šule vrati u Pančevo, pa da ga onda pozovem da gostuje u „Praštanju uspeha“. A za razgovor sa ovim mladim trenerom i te kako ima razloga. Da potsetim: Jagodina je zauzela treće mesto na tabeli elitne grupe u Srbiji, odmah iza Medicinara i Bekamenta, što je sjajan uspeh, s obzirom na činjenicu da se pre starta prvenstva malo ko nadao ovakvom rezultatu.

Pre nekoliko dana smo se na trenutak videli, jer smo se mimoišli automobilom. Onako, u prolazu, kroz otvoren prozor, napravili smo dogovor da se sretnemo. Naravno, čekao sam ga u „Dvorištu“ gde sam, kao što je poznato, u većini slučajeva razgovarao sa svojim gostima. Ovo mesto, posebno sada, pred početak leta, ima neko umirujuće dejstvo. Takođe, prilika je da se još jednom zahvalim prijateljima iz Geovizije i Finet inžinjeringa, jer, zahvaljujući njihovom razumevanju, svi tekstovi u našem sportskom portalu se sve više slažu u celinu, jedinstvenu u registru sportista u Pančevu, ali i mnogo šire.

Ne mogu, a da te ne pitam na početku našeg dijaloga: Da li je tvoj otac, Milan, nekada veoma uspešni rukometni sudija i sportski radnik, imao presudnu ulogu da zavoliš sport i okreneš se na tu stranu?

– Jeste, tačno je to. Počeo sam da treniram 5. februara 1988, a mom ocu je rođendan bio dan ranije. Stalno sam ga molio da me vodi na rukomet, da počnem da treniram. Išao sam s njim na sve Dinamove utakmice. On mi je tada govorio da nema grupe u klubu tog godišta, a nije ni bilo škole rukometa. Ipak, toliko sam bio uporan da je jednog dana rekao:“Spremi se, sutra te vodim na trening“. Tako se i desilo. Najmlađa grupa je bila 1976-77. godište, a ja sam bio čak tri godine mlađi. Veruj mi, posle toliko godina, svega se sećam. Trener mi je bio poznati stručnjak i pedagog Blagiša Simić. Tog trenutka, ja postajem rukometaš Dinama. Interesantno je da je pokojni čika Boda Margan negde zapisao da sam dugo godina bio najmlađi igrač koji je odigrao neku zvaničnu utakmicu za Dinamo. Pazi, tada sam imao devet godina. Prva moja utakmica bila je u Crepaji, a dres mi je bio do kolena, rukavi preko lakta. Kasnije, sve je nekako teklo generacijski. Išao sam u osnovnu školu „Isidora Sekulić“, a rukomet je postajao sve popularniji i za moje vršnjake, ali i nešto starije momke. Pipke, Dragan Tomić, Ivan Valjarević, pa Bubonja, samo su neki od drugara koji su kretali s rukometm u Dinamu, u to vreme.

ŠTA KAŽE IGOR O SEBI I DRUGIMA:

Do uspeha se ne stiže prečicom i slučajno

KAKO SAM POSTAO RUKOMETAŠ: Sećam se kao danas da sam počeo da treniram 5. februara 1988, a mom ocu je rođendan bio dan ranije. Stalno sam ga molio da me vodi na rukomet, da počnem da treniram. Išao sam s njim na sve Dinamove utakmice. On mi je tada govorio da nema grupe u klubu tog godišta, a nije ni bilo škole rukometa. Ipak, toliko sam bio uporan da je jednog dana rekao:“Spremi se, sutra te vodim na trening“. Tako se i desilo. Najmlađa grupa je bila 1976-77. godište, a ja sam bio čak tri godine mlađi. Veruj mi, posle toliko godina, svega se sećam. Trener mi je bio poznati stručnjak i pedagog Blagiša Simić. Tog trenutka, ja postajem rukometaš Dinama. Interesantno je da je pokojni čika Boda Margan negde zapisao da sam dugo godina bio najmlađi igrač koji je odigrao neku zvaničnu utakmicu za Dinamo.

ONDA I NAJMLAĐI TRENER: Kada sam povredio koleno, dobio sam poziv od poznatog trenera Nenada Kecmana da mu se pridružim, kao njegov pomoćnik u radu sa devojčicama. Odmah mim je bilo jasno da je moja sportska sudbina. Može se reći da u decembru, pre punih 19 godina, počinje moja rukometna trenerska priča. Tada su igrale devojake rođene 1983-84. Izdvojio bih Sanju Pavlović, Ljubicu Tatalović, Ivu Pokrajac, Anju Obradović, Tijanu Vrbljanac, kao i Jelenu Popović, kasnije reprezentativku i kapitena nacionalne selekcije naše zemlje. Reč je o zanimljivoj generaciji. One su bile vicešampioneke Srbije, ali i treće u Jugoslaviji. Posle toga dobijam generaciju 1987-88. godine koju sam samostalno vodio.

U ŽRK DINAMU SA 23 GODINE: Imao sam 23 godine kada mi je Upravni odbor Ženskog rukometnog kluba Dinam ponudio da preuzmem prvi tim. Čak nije ni bilo reči o ponudi, već me je Milan Marjanović, sekretar kluba obavestio da je Dinamo dobio novog šefa stručnog štaba. Pitao sam ga ko je to, a Miki mi odgovorio da sam to ja. U timu sam imao devojke koje su bile starije od mene. To je bilo u sezoni 2003-2004. Mile Majstorović je tokom polusezone bio uz mene, a ja sam s njim, nekako, lakše pronalazio put kako da sprovedem sve ono što sam zamislio. Stasavao sam uz njega. Sećam se, malo je nedostajalo da se plasiramo u Super ligu. Izgubili smo

od Apatina, i to je bio moj prvi veliki poraz.

U RK DINAMU TRENER „NADA“ PA PRVOG TIMA: Pozvao me je Saša Pavlov, koji je tada bio direktor „Petrohemije“ i prvi čovek kluba. Stigao sam na preporuku Ivana Petkovića, koji je bio šef struke, a Žikica Milosavljević, sportski direktor. Sa Radomirom Ogrizovićem, koji je postavljen na mesto koordinatora svih mlađih selekcija, počinjem jedan nov posao. Kad sam stigao, čekao nas je ozbiljan i naporan rad. Malo po malo, dece je bilo sve više, a posebno sam ponosan na činjenicu da smo Miljana Bunjevčevića, sada prvotimca Dinama, i veliku nadu, preporučili, verovali u njega i sad se vidi da nismo pogrešili. Tu sam ostao godinu i po dana. Posle toga, Saša Pavlov mi ukazuje poverenje i ja preuzimam prvi tim.

USPELI SMO U KUPU VOJVODINE, ALI… Nije bilo iskusnih igrača, ispali smo iz Super lige. Uzeli smo momke iz okolnih klubova. Trenirali smo ozbiljno, a kvalitet je polako dolazio do izražaja. Falilo je iskustva i to je bio najveći problem. Zato sam pozvao Stojana Radanovića. Zamolio sam ga da mi pomogne. „Stojane, da nemaš nekog pivotmena za mene“, pitao sam ga u nadi da će potvrdno odgovoriti? On je, kao iz topa, uzvratio: „Imam, ja dolazim“. Za mene je to bio najveći dobitak. Sezonu smo završili kao treći. Bila je to Prva liga, dakle, drugi rang takmičenja. Sledeće sezone iz Partizana se vratio Branko Radanović, kao i golman Dragoslav Stoiljković i mi smo za 65-godišnjicu RK Dinamo, osvojili Kup Vojvodine. Bilo je to zaista prelep period. U finalu Kupa smo savladali Spartak-Vojput. Njih je predvodio trener Zeljković, veliko ime našeg rukometa. Pre toga, u svlačionici, Stojan Radanović, naš kapiten, okupio je igrače, praktično ih zavetovao da pehar ostane u Pančevu. Tako je i bilo. Igrali smo fantastično. To je bila 2013. godina.

SUPER LIGA OSTALA SAMO SAN: Nije bilo realno u tom trenutku da se plaskiramo u elitno rukmometno društvo. Bilo je ekipa koje su, pre svega, finansijski ali i igrački, bile dominantne. Posle toga, neki igrači su napustili Klub, i ponovo smo ostali sa mladim snagama. Tada je pao dogovor sa SKBG, klubom iz srpske prestonice, da u Dinamo dođe nekoliko igrača, a ono najbitnije, jeste činjenica da smo prepoznali Jovana Stojanovića, sada prvotimca Dinama, sjajnog igrača koji ima sve uslove da izraste u vanserijskog rukometaša. Sećam se, baš Ti si rekao posle njegovih prvih utakmica za prvi tim:“Ovaj mali je mađioničar, obrati pažnju na njega“. Bili smo ubedljivo najmlađi tim u ligi. No, došli su i loši momenti. Posle tri poraza u nizu, podneo sam ostavku. Iz ove perspektive ne bih to uradio. Posebno zato što sam imao podršku čelnika kluba, ali, osećao sam moralnu obavezu, nešto je moralo da se menja.

DOLAZAK U ŽRK PANČEVO: Posle Dinama, bio sam osam meseci bez posla, nije šala. Ipak, usledio je poziv da preuzmem devojke ŽRK Pančeva, jer je Ivan Petković, njihov dotadašnji trener, postavljen za šefa struke u Dinamu. Prihvatio sam taj veliki izazov. Petković je uveo tim u Super B ligu, bez poraza. Dakle, posle punih 11 godina vraćam se u ženski rukomet, a rekao sam sebi da više nikada neću. Poznavao sam većinu tih devojaka. Danica Pavlov je bila predsednica kluba, i sada je na toj funkciji, a Svetlana Ničevski sportski direktor. Lana Pokrajac je takođe bila deo tog tima. Darko Jovičić je mnogo pomogao da ceo taj sistem radi kako valja. Nekim devojkama bio sam prvi trener na početku njihovih karijera i eto, ponovo smo se sreli.

POZIV IZ KAČAREVA JE MNOGO ZNAČIO: Trenerski rad u „Jedinstvu“ bio je izuzetno lep period u mom životu. Uz Kačarevce sam nekako uspeo da se oporavim posle tragedije, a te tri godine provedene u Kačarevu, sa tim ljudima, nešto su posebno u mom životu. Sećam se da me je Slobodan Rakita, koga svi znaju kao Malajca, pozvao rečima: „Brate, u problemu smo, pomaži“. Predsednik kluba je tada bio Milan Babić, ali najveći uticaj na mene imao je Dragan Lečić, jedan vredan i izuzetan čovek. Uz njega sam rukometno odrastao, bio mi je učitelj, ali, što je najv ažnije, do danas smo ostali iskreni prijatelji i veoma sam ponosan zbog toga. Kad sam, kako se to kaže, uzeo tim kačarevačkog Jedinstva , bili smo Srpska liga. Doveo sam neke momke koji nisu prošli u Dinamu, a onda smo samo

sa jednim porazom ušli u Prvu ligu. Milsim, posle dugo godina, Jedinstvo je konačno stiglo tamo gde mu je i bilo mesto. Kačarevo je pravo rukometna sredina, a od dvadeset momaka koji su igrali, čak njih trinaestorica su bili iz Kačareva. Hoću da napomenem, tada su igrali Nikola Mitanovski, koji se posle obreo i u Dinamu, kao i Stefan Sretenović, kapiten tima.

JAGODINA JE PRIČA ZA SEBE: Pozvala me je direktorka kluba Maja Đorđević, kao i predsednik Aleksandar Miladinović. Pitali su me da li želim da preuzmem ŽRK Jagodinu. Oni su tada ispali iz više lige, dakle, bili su u istom rangu kao i Pančevke. To me je zaintrigiralo. Pomislio sam, možda je vreme da se otisnem iz svog grada, da probam i u drugoj sredini. Znao sam da vredim i prihvatio sam ponudu. Znam da su mnogi bili skeptični, čak su tvrdili da neću tamo uspeti, i tako to. Ipak, ja sam rešio da odem u Jagodinu i sa upravom sam počeo da sastavljam tim, ali nismo ni imali mnogo vremena za rad. Neke devojke, kad su čule da sam preuzeo Jagodinu, stigle su zbog mene. Imali smo izvanredne uslove. Posle istupanja Kučeva iz najvišeg ranga, takmičarska komisija, na čelu sa našim sugrađaninom Martonom Fabijanom, vratila je ŽRK Jagodinu u Super A ligu. To je bila jedna nova perspektiva. Nismo mi imali tim za najviši rang, a moram da priznam da sam bio dosta skeptičan, za razliku od predsednika kluba koji je bio mnogo optimističniji od mene. Čak mi je rekao da od mene i devojaka očekuje plasman u neki od evropskih kupova. Vratili smo u ekipu Dragicu Kresoju, stiglo je i nekoliko devojaka iz podgoričke Budućnosti i počeli smo još ozbiljnije da radimo.

SJAJNE IGRE I POBEDE: Trenirali smo dva puta dnevno. Ubrzo smo videli da može to da bude dobro. Jagodinci su malo podigli tenziju, ali to je i normalno za ljude koji obožavaju sport. Zavladala je i neka euforija. Kako to obično biva, došlo je i do loših momenata, a još jednom se dogodilo da tri puta zaredom izgubim. Prekretnica je došla posle trijumfa nad Radničkim iz Kragujevca, ali ono pravo dogodilo se kada smo savladali Bekament i stigli do plej-ofa. Bilo je to prvorazredno iznenađenje. Bekament ima tim pun reprezentativki, sa odličnim trenerom, i malo ko se nadao da možemo učiniti išta protiv njih. Čak mi je predsednik rekao da se opustim, sugerisao da igraju mlađe igračice, jer nemamo velike šanse protiv takvog rivala. Ipak, neki trenerski instinkt, ono što vas čini drugačijim, u meni je proradio baš pred taj meč. Bio sam uveren u trijumf, bez obzira na snagu rivala, plus što smo igrali bez tri veoma bitne igračice. Pobedili smo Bekament i tako ih ostavili bez titule. Na kraju prvenstva, a posle tako značajne pobede, stigli smo, potpuno neočekivano, do treće pozicije.

ŽRK JAGODINA NAJBOLJI KLUB U GRADU: Svi su bili oduševljeni trećim mestom koje nismo očekivali – rukovodstvo kluba, navijači. ŽRK Jagodina je ove sezone najuspešniji sportski kolektiv u gradu. Imao sam pravu podršku mnogih u Jagodini. Ostvario sam sjajnu saradnju sa klupskim čelnicima, takođe i sa devojkama. Rekao sam to i Tvojim kolegama u Jagodini. Dugo radim ovaj posao, ali nisam nikada imao homogeniju ekipu, ne mislim samo na ono što se zbiva na terenu, već uopšte. Mogu Ti reći da sam, pred poslednju utakmicu u prvenstvu, devojkama pustio film na svom telefonu, nešto kratko što sam ja uradio, a gde sam se osvrnuo na minulu sezonu. Devojke su plakale gledajući taj moj mali doprinos svemu što smo zajedno učinili, i to je trenutak koji sve govori i nešto što se pamti.

Tad smo svi shvatili da smo mi jedna velika porodica. Medicinar je tu utakmicu pobedio, ali, na to niko više nije obraćao pažnju. Pre neki dan, na oproštajnoj večeri, stigla mi je najveća satisfakcija za sve urađeno u Jagodini. Kapiten ekipe se obratila, u ime svih igračica, samo s jednom rečenicom:“Treneru, hvala vam na svemu“! Kao čoveku i treneru ovih divnih igračica, to mi je najviše prijalo. Iza mene je predivna sezona, to je sigurno.

O CILJEVIMA, PLANOVIMA, ŽELJAMA… Ciljevi uvek moraju da budu najviši. Ako to nemaš u sebi, onda ovaj posao nije za tebe. Sećam se, 2003. godine, zazvonio mi je telefon. Pozvala me je Dragana Pešić, naša legendarna rukometašica. Bila je tada koordinator za ženski rukomet i rekla da su me postavili za trenera pionirske reprezntacije Srbije. Zamalo da mi ispadne telefon iz ruke. Još tada

sam shvatio da se isplati raditi, biti istrajan, ali i ambiciozan. Imam 38 godina, a naravno da sanjam da vodim i neku reprezentativnu selekciju. U svakom slučaju, bez novih izazova ne mogu, a sve dok ne zapevam himnu „Bože pravde“ na nekom pobedničkom postolju, neću odustati. Znaš šta je interesantno u vezi sa mnom. Sanjao sam da vodim ženski tim Dinama, uspeo sam. Isto tako i sa muškima. Evo sada sam uspeo i van Pančeva. O tome ti pričam. Pre svega, svaki čovek, pa i mi sportisti, moramo da imamo svoj cilj. On treba da budu visok, ali i realan.

U PRESUDNIM TRENUCIMA POMOGLI NAJBOLJI

Nešto kasnije dosta vas je prešlo u ORK Pančevo? U to vreme je taj klub bio prava mala filijala Dinama, zar ne?

– Tako je. Nažalost, Dinamo nije imao novca da isprati te mlađe selekcije, pa se dogodilo baš to. To je bilo 1995-96. Otišli smo zajedno sa našim trenerom, Dragomirom Mocom, koji nas je mnogo naučio o rukometu, ali i drugim važnim životnim detaljima. Bio je tu i Milovan Ćurčija, tako da su njih dvojica obeležila naše karijere. Moja nije nešto dugo trajala, jer sam povredio koleno 1996. godine. Doduše, pokušao sam godinu dana kasnije da se vratim, čak sam ušao i u prvi tim, gde je tada Ilija Vignjević bio šef, Brana Jovanov brinuo o kondiciji, a Dragomir Moc je bio pomoćni trener. Tada su imali ambiciju da šansu pruže nama, domaćim mladim igračima. Nije ta priča potrajala, a ja sam se ubrzo obreo u Kačarevu. Tamo sam obnovio povredu i bio primoran da se oprostim od rukometa, kao igrač.

Onda se desilo nešto što će presudno uticati da se posvetiš trenerskom pozivu. Ja znam tu priču, ali pojasni malo to mojim čitaocima.

– U pravu si. Dobio sam poziv od poznatog trenera Nenada Kecmana da mu se pridružim, kao njegov pomoćnik u radu sa devojčicama. Odmah mim je bilo jasno da je moja sportska sudbina. Može se reći da u decembru, pre punih 19 godina, počinje moja rukometna trenerska priča. Tada su igrale devojake rođene 1983-84. Izdvojio bih Sanju Pavlović, Ljubicu Tatalović, Ivu Pokrajac, Anju Obradović, Tijanu Vrbljanac, kao i Jelenu Popović, kasnije reprezentativku i kapitena nacionalne selekcije naše zemlje. Reč je o zanimljivoj generaciji. One su bile vicešampioneke Srbije, ali i treće u Jugoslaviji. Posle toga dobijam generaciju 1987-88. godine koju sam samostalno vodio. Znaš šta je interesantno. U to vreme, 1999. godine, moje kolege i ja smo vodili više od sto devojčica na Divčibare, gde smo održavali rukometni kamp. Toliko je ŽRK Dinamo bio moćan.

Nažalost, taj klub se ugasio, na sramotu svih nas koji smo u pančevačkom sportu.

– To je istina, ali mogu ti reći da su se svi uspesi do tog nesrećnog kraja, desili uz dobar rad sa pomenutim devojčicama. Čak i ŽRK Pančevo, koji sada baštini tu sjajnu tradiciju, u svojim redovima ima devojke koje su tada trenirale u Dinamu.

VELIKO POVERENJE U NAJMLAĐEG TRENERA

Igore, ljudi u Dinamu, pre tog tužnog završetka, jednog od najznačajnijih sportskih kolektiva koji su iznedreni u

Pančevu, imali su mnogo poverenja u Tebe. Ipak si tada bio baš mlad trener?

– Zahvalan sam svima na tome. U Obrenovcu, na prvenstvu države za devojčice 2001-2002. godište,osvojili smo drugo mesto u državi. Shvatio sam pravo značenje reči da dobri igrači, odnosno igračice, prave uspešnog trenera. Tada sam znao da je rukometni učitelj moja definitivna profesija.

Ono pravo je tek usledilo. Veoma brzo.

– Da, imao sam 23 godine kada mi je Upravni odbor ŽRK Dinama ponudio da preuzmem prvi tim. Čak nije ni bilo reči o ponudi, već me je Milan Marjanović, sekretar kluba obavestio da je Dinamo dobio novog šefa stručnog štaba. Pitao sam ga ko je to, a Miki mi odgovorio da sam to ja.

Zanimljivo je je što si tada u timu imao devojke koje su bile starije od tebe? Da li si razmišljao o tome šta te je snašlo?

– Svakako. To je bilo u sezoni 2003-2004. Mile Majstorović je tokom polusezone bio uz mene, a ja sam s njim, nekako, lakše pronalazio put kako da sprovedem sve ono što sam zamislio. Stasavao sam uz njega. Sećam se, malo je nedostajalo da se plasiramo u Super ligu. Izgubili smo od Apatina, i to je bio moj prvi veliki poraz. Od tog trenutka ostajem sam.

Ipak, ne baš sasvim sam, jer si naišao na čoveka rukometa, sjajnog sportistu i velikog dinamovca – Ljubu Pokrajca.

– Drago mi je da ga pominješ. To je prava istina. Otišao sam kod njega, pokušao da mu objasnim u kakvoj situaciji se nalazim. On je pitao da li imam neki plan i program, a ja sam bio spreman. Dao sam mu da pogleda tu moju viziju i on se prijatno iznenadio. Rekao mi je da je retko ko, na tako dobar način, sačinio dnevnik rada, ali da moram više računa da povedem o detaljima. Tu rečenicu sam dobro zapamtio i dan – danas mi je u glavi. Odigrali smo tada jednu odličnu sezonu. Apetiti uprave su porasli. Imali smo samo jedan poraz, a iza kluba je stao i grad Pančevo. Na čelo kluba je došao Predrag Perušina, koji je imao neke svoje poglede na ceo taj sistem. On je želeo da se dovode iskusne igračice, sa strane, a moje mišeljenje je bilo baš suprotno. Tako da je razlaz bio neminovan.

Šta se posle zbivalo?

Vlada Vidić je zbog nekih privatnih obaveza napustio RK Dinamo, a na njegov predlog Saša Vig, koji je bio predsednik „žuto-crnih“, poverava mi jednu sjajnu generaciju Dinamovih momaka. Bili su tu Luka Mitrović, kasnije reprezentativac, pa Marko Sekulić i Vladimir Jovandić, sada naše uspešne rukometne sudije i internacionalci, koji su već bili Tvoji gosti na ovom sajtu, kao i neki drugi momci. Čak šestorica – sedmorica njih su otišli kasnije kod Nikole Markovića, u prvi tim Dinama. Još važnije, svi oni su postali uspešni ljudi. Njih sam vodio godinu dana.

Ostaješ u Dinamu do 2007. godine? Te godine zadesila te je prava porodična tragedija.

– Rođeni brat mi je preminuo. Pre toga sam vreme provodio s njim, posvetio se njegovom lečenju, a kada sam se vratio u klub, rečeno mi je da za mene više nema mesta. Tada sam odlučio da napustim rukomet. Međutim, na svu sreću, to se nije dogodilo.

PREKRETNICA U KARIJERI – JEDINSTVO IZ KAČAREVA

Stigao je poziv iz Kačareva, a to je, u suštini, bila prava prekretnica u Tvojoj karijeri. Bar se meni tako čini?

– Bio je to izuzetno lep period u mom životu. Uz te ljude sam nekako uspeo da se oporavim posle tragedije, a te tri godine provedene tamo, sa tim ljudima, nešto su posebno u mom životu. Sećam se da me je Slobodan Rakita, koga svi znaju kao Malajca, pozvao rečima: „Brate, u problemu smo, pomaži“. Predsednik kluba je tada bio Milan Babić, ali najveći uticaj na mene imao je Dragan Lečić, jedan vredan i izuzetan čovek. Uz njega sam rukometno odrastao, bio mi je učitelj, ali, što je najv ažnije, do danas smo ostali iskreni prijatelji i veoma sam ponosan zbog toga. Kad sam, kako se to kaže, uzeo tim kačarevačkog Jedinstva , bili smo Srpska liga. Doveo sam neke momke koji nisu prošli u Dinamu, a onda smo samo sa jednim porazom ušli u Prvu ligu. Milsim, posle dugo godina, Jedinstvo je konačno stiglo tamo gde mu je i bilo mesto. Kačarevo je pravo rukometna sredina, a od dvadeset momaka koji su igrali, čak njih trinaestorica su bili iz Kačareva. Hoću da napomenem, tada su igrali Nikola Mitanovski, koji se posle obreo i u Dinamu, kao i Stefan Sretenović, kapiten tima. Taj momak je bio nešto posebno i drago mi je što sam sarađivao i s njim i sa Nikolom.

Polako stižemo do ključnih momenata u tvojoj dosadašnjoj karijeri. Usledio je poziv da preuzmeš drugu ekipu RK Dinamo.

– Pozvao me je Saša Pavlov, koji je tada bio direktor „Petrohemije“ i prvi čovek kluba. Stigao sam na preporuku Ivana Petkovića, koji je bio šef struke, a Žikica Milosavljević, sportski direktor. Sa Radomirom Ogrizovićem, koji je postavljen na mesto koordinatora svih mlađih selekcija, počinjem jedan nov posao. Kad sam stigao, čekao nas je ozbiljan i naporan rad. Malo po malo, dece je bilo sve više, a posebno sam ponosan na činjenicu da smo Miljana Bunjevčevića, sada prvotimca Dinama, i veliku nadu, preporučili, verovali u njega i sad se vidi da nismo pogrešili. Tu sam ostao godinu i po dana. Posle toga, Saša Pavlov mi ukazuje poverenje i ja preuzimam prvi tim.

USPONI I PADOVI U RUKOMETNOM KLUBU DINAMO

Bila je to velika obaveza, a problema mnogo. Zar ne?

-Tačno tako. Nije bilo iskusnih igrača, ispali smo iz Super lige. Uzeli smo momke iz okolnih klubova. Trenirali smo ozbiljno, a kvalitet je polako dolazio do izražaja. Falilo je iskustva i to je bio najveći problem. Zato sam pozvao Stojana Radanovića. Zamolio sam ga da mi pomogne. „Stojane, da nemaš nekog pivotmena za mene“, pitao sam ga u nadi da će potvrdno odgovoriti? On je, kao iz topa, uzvratio: „Imam, ja dolazim“. Za mene je to bio najveći dobitak. Sezonu smo završili kao treći. Bila je to Prva liga, dakle, drugi rang takmičenja. Sledeće sezone iz Partizana se vratio Branko Radanović, kao i golman Dragoslav Stoiljković i mi smo za 65-godišnjicu RK Dinamo, osvojili Kup Vojvodine. Bilo je to zaista prelep period.

U vezi sa tim trofejom ima i jedna zanimljiva priča. Voleo bih da je podeliš s mojim čitaocima.

– U finalu Kupa smo savladali Spartak-Vojput. Njih je predvodio trener Zeljković, veliko ime našeg rukometa. Pre toga, u svlačionici, Stojan Radanović, naš kapiten, okupio je igrače, praktično ih zavetovao da pehar ostane u Pančevu. Tako je i bilo. Igrali smo fantastično. To je bila 2013. godina. Još nešto hoću da istaknem. Uticaj Brane Jovanova na momke, kao kondicionog trenera, bio je veliki i dan – danas sam mu zahvalan za sve što je učinio.

Nažalost, posle čuvenih kvalifikacija, niste uspeli da se vratite u Super A ligu?

– Nije bilo realno u tom trenutku. Bilo je ekipa koje su, pre svega, finansijski ali i igrački, bile dominantne. Posle toga, neki igrači su napustili Klub, i ponovo smo ostali sa mladim snagama. Tada je pao dogovor sa SKBG, klubom iz srpske prestonice, da u Dinamo dođe nekoliko igrača, a ono najbitnije, jeste činjenica da smo prepoznali Jovana Stojanovića, sada prvotimca Dinama, sjajnog igrača koji ima sve uslove da izraste u vanserijskog rukometaša. Sećam se, baš Ti si rekao posle njegovih prvih utakmica za prvi tim:“Ovaj mali je mađioničar, obrati pažnju na njega“. Bili smo ubedljivo najmlađi tim u ligi. No, došli su i loši momenti. Posle tri poraza u nizu, podneo sam ostavku. Iz ove perspektive ne bih to uradio. Posebno zato što sam imao podršku čelnika kluba, ali, osećao sam moralnu obavezu, nešto je moralo da se menja.

ŽRK PANČEVO – KAO VELIKI IZAZOV I SPAS

Posle toga, koliko se sećam, skoro godinu dana nisi radio. Kako gledaš na taj period?

-Nije mi ta pauza prijala. Osam meseci bez posla nije šala. Ipak, usledio je poziv da preuzmem devojke ŽRK Pančeva, jer je Ivan Petković, njihov dotadašnji trener, postavljen za šefa struke u Dinamu. Prihvatio sam taj veliki izazov. Petković je uveo tim u Super B ligu, bez poraza. Dakle, posle punih 11 godina vraćam se u ženski rukomet, a rekao sam sebi da više nikada neću. Poznavao sam većinu tih devojaka. Danica Pavlov je bila predsednica kluba, i sada je na toj funkciji, a Svetlana Ničevski sportski direktor. Lana Pokrajac je takođe bila deo tog tima. Darko Jovičić je mnogo pomogao da ceo taj sistem radi kako valja. Nekim devojkama bio sam prvi trener na početku njihovih karijera i eto, ponovo smo se sreli.

Ipak, ta adaptacija na ženski rukomet nije prošla bez problema?

– U pravu si. Ekipa je bila oslabljena, bili smo u višem rangu, apetiti su, da tako kažem, porasli i počeli su problemi. Posle nekoliko poraza ponovo sam hteo sve da napustim, ali na nagovor čelnika kluba, ipak nisam to učinio. Ispostavilo se, bio je to mudar potez. Na kraju te sezone zauzeli smo peto mesto.

U sred leta, dok si čekao sastanak sa ljudima koji vode ŽRK Pančevo, da se dogovorite o nastavku saradnje, javlja se neko drugi. Odakle je stigao poziv?

– Iz Jagodine! Pozvala me je, direktorka kluba Maja Đorđević, kao i predsednik Aleksandar Miladinović. Pitali su me da li želim da preuzmem ŽRK Jagodinu. Oni su tada ispali iz više lige, dakle, bili su u istom rangu kao i Pančevke. To me je zaintrigiralo. Pomislio sam, možda je vreme da se otisnem iz svog grada, da probam i u drugoj sredini. Znao sam da vredim i prihvatio sam ponudu. Znam da su mnogi bili skeptični, čak su tvrdili da neću tamo uspeti, i tako to. Ipak, ja sam rešio da odem u Jagodinu i sa upravom sam počeo da sastavljam tim, ali nismo ni imali mnogo vremena za rad. Neke devojke, kad su čule da sam preuzeo Jagodinu, stigle su zbog mene. Imali smo izvanredne uslove.

PUN POGODAK ODLAZAK U ŽRK JAGODINU

Desilo se tada nešto neobično, ali veoma povoljno za ŽRK Jagodinu!?

– Baš tako. Posle istupanja Kučeva iz najvišeg ranga, takmičarska komisija, na čelu sa našim sugrađaninom Martonom Fabijanom, vratila je ŽRK Jagodinu u Super A ligu. To je bila jedna nova perspektiva. Nismo mi imali tim za najviši rang, a moram da priznam da sam bio dosta skeptičan, za razliku od predsednika kluba koji je bio mnogo optimističniji od mene. Čak mi je rekao da od mene i devojaka očekuje

plasman u neki od evropskih kupova. Vratili smo u ekipu Dragicu Kresoju, stiglo je i nekoliko devojaka iz podgoričke Budućnosti i počeli smo još ozbiljnije da radimo. Trenirali smo dva puta dnevno. Ubrzo smo videli da može to da bude dobro. Jagodinci su malo podigli tenziju, ali to je i normalno za ljude koji obožavaju sport. Zavladala je i neka euforija. Kako to obično biva, došlo je i do loših momenata, a još jednom se dogodilo da tri puta zaredom izgubim. Naravno, ponovo sam ponudio ostavku. Vaspitan sam tako, a starije kolege su me naučile da treba znati kad je dosta. No, predsednik kluba se nije složio s tim, a ja sada mogu da kažem – na moju sreću. Prekretnica je došla posle trijumfa nad Radničkim iz Kragujevca, ali ono pravo dogodilo se kada smo savladali Bekament i stigli do plej-ofa. Bilo je to prvorazredno iznenađenje. Bekament ima tim pun reprezentativki, sa odličnim trenerom, i malo ko se nadao da možemo učiniti išta protiv njih. Čak mi je predsednik rekao da se opustim, sugerisao da igraju mlađe igračice, jer nemamo velike šanse protiv takvog rivala. Ipak, neki trenerski instinkt, ono što vas čini drugačijim, u meni je proradio baš pred taj meč. Bio sam uveren u trijumf, bez obzira na snagu rivala, plus što smo igrali bez tri veoma bitne igračice. Pobedili smo Bekament i tako ih ostavili bez titule. Na kraju prvenstva, a posle tako značajne pobede, stigli smo, potpuno neočekivano, do treće pozicije.

Mora da si bio ponosan!? Kako su Jagodinci reagovali?

– Svi su bili oduševlleni. Rukovodstvo kluba, navijači. ŽRK Jagodina je ove sezone najuspešniji sportski kolektiv u gradu.

Kad sve sabereš, izgleda da si dobar potez napravio, odlaskom iz rodnog grada!?

– Vidi, imao sam pravu podršku mnogih u Jagodini. Ostvario sam sjajnu saradnju sa klupskim čelnicima, takođe i sa devojkama. Rekao sam to i Tvojim kolegama u Jagodini. Dugo radim ovaj posao, ali nisam nikada imao homogeniju ekipu, ne mislim samo na ono što se zbiva na terenu, već uopšte. Mogu Ti reći da sam, pred poslednju utakmicu u prvenstvu, devojkama pustio film na svom telefonu, nešto kratko što sam ja uradio, a gde sam se osvrnuo na minulu sezonu. Devojke su plakale gledajući taj moj mali doprinos svemu što smo zajedno učinili, i to je trenutak koji sve govori i nešto što se pamti. Tad smo svi shvatili da smo mi jedna velika porodica. Medicinar je tu utakmicu pobedio, ali, na to niko više nije obraćao pažnju. Pre neki dan, na oproštajnoj večeri, stigla mi je najveća satisfakcija za sve urađeno u Jagodini. Kapiten ekipe se obratila, u ime svih igračica, samo s jednom rečenicom:“Treneru, hvala vam na svemu“! Kao čoveku i treneru ovih divnih igračica, to mi je najviše prijalo. Iza mene je predivna sezona, to je sigurno.

Igore, zaista, ovo je bilo veoma emotivno, a sada je prilika da ti čestitam na zapaženom rezultatu! Meni je interesantno, bar kad je reč o tvojoj sportskoj biografiji, da niko mlađi iz Pančeva nije vodio ženski, ali i muški rukometni klub Dinamo. Reč je baš o posebnosti. Da li si ponosan zbog te činjenice?

– Reći ću ti nešto još zanimljivije: Mislim da sam ja najmlađi trener u srpskom rukometu koji je vodio jedan ženski seniorski prvoligaški tim. Ipak, ne bih ja to mogao bez podrške. Zato želim još jednom da spomenem Nenada Kecmana. Meni je bio san da vodim muški Dinamo i bez obzira gde budem radio, meni će taj klub uvek biti u srcu i bila mi je velika čast da radim u njemu. Sledeće godine RK Dinamo će proslaviti 70-ti rođendan, a u klupskoj monografiji o tom sjajnom jubileju i moja deca će moći da pročitaju da je njihov otac bio deo te velike uspešne sportske porodice.

A, šta misliš, da li su ljudi u Pančevu, pa čak i u samom klubu, svesni kakav je uspeh ostvarila ova generacija žuto-crnih? Samo da te podsetim, drugi su tim Super A lige, pre toga su uzeli kup Vojvodine, a igraće i u završnici kupa Srbije. Niko to pre ove generacije igraača, kao i čelnika kluba, nije uradio. Zar ne?

– Mora da se skine kapa svima u RK Dinamu. Veliki je ovo uspeh. Pančevo je grad rukometa. Samo da ne zaboravimo i na ženski rukomet, a posebno mi je drago što se ORK Pančevo vratio na scenu. Nema onog terena na Gradskom stadionu, ali – nema veze!

U TRENERSKOM POSLU CILJEVI SU UVEK NAJVIŠI

Završio si sa obavezama, sledi odmor. Razmišljaš li o novim planovima? Kakvi su ti, uopšte ciljevi u narednom periodu?

– Vidi, ciljevi uvek moraju da budu najviši. Ako to nemaš u sebi, onda ovaj posao nije za tebe. Sećam se, 2003. godine, zazvonio mi je telefon. Pozvala me je Dragana Pešić, naša legendarna rukometašica. Bila je tada koordinator za ženski rukomet i rekla da su me postavili za trenera pionirske reprezntacije Srbije. Zamalo da mi ispadne telefon iz ruke. Još tada sam shvatio da se isplati raditi, biti istrajan, ali i ambiciozan. Imam 38 godina, a naravno da sanjam da vodim i neku reprezentativnu selekciju. U svakom slučaju, bez novih izazova ne mogu, a sve dok ne zapevam himnu „Bože pravde“ na nekom pobedničkom postolju, neću odustati. Znaš šta je interesantno u vezi sa mnom. Sanjao sam da vodim ženski tim Dinama, uspeo sam. Isto tako i sa muškima. Evo sada sam uspeo i van Pančeva. O tome ti pričam. Pre svega, svaki čovek, pa i mi sportisti, moramo da imamo svoj cilj. On treba da budu visok,ali i realan.

Nisi mi odgovorio šta i kako dalje?

– Meni je istakao ugovor sa RK Jagodina. Reći ću ti pošteno. Ja sam pre svega otac jednog Vuka i Jelenin suprug, a uskoro će naša familija biti proširena za još jednog čalana. Moram da gledam kako ću egzistencijalno sve nas da zadovoljim. Razmišljam i o finasijskom delu, a mislim da će veoma brzo biti jasno gde nastavljam karijeru. Ono što je sigurno, naredne dve nedelje posvećujem samo porodici.

Evo, stigosmo do kraja razgovora. Bilo mi je veoma prijatno. Posebno mi je drago, bez obzira na naše prijateljstvo, i ovog puta si bio maksimalno profesionalan. Još samo da mi kažeš nekoliko reči o fenomenu praštanja uspeha?

– Ljudi su sujetni, ali ipak treba dati šansu uspešnom čoveku. Ajde da pružimo čoveku ruku, da prestanemo da zavidimo. Čovek koji ume da se raduje tuđem uspehu, zna da se raduje i svom. Budimo srećni zbog drugih, pa ćemo i sami stići do sreće. Ovaj naš posao, između ostalog, ima za cilj da pravimo i dobre ljude, a meni je posebno drago što ih u sportu ima.

Očigledno da je Igor Šulović postao profesor rečitosti, a sve više svojim radom i uspesima na terenu potvrđuje da je i pravi učitelj rukometne igre. Možda ćete tokom čitanja ovog teksta zapaziti koliko je puta pomenuo neke ljude, kolege, prijatelje, sportiste. Govorio je o njima samo pohvalno i uz veliku ličnu zahvalnost. Takvi maniri se „ne lepe“ na loše ljude. Oni su stečeni vaspitanjem i porodičnom tradicijom. Koliko god želeli da uspemo, neko pre a neko kasnije sazna, uvek je teže kad tim putem idemo sami. Šulović zna: sve o pravom smislu života i sporta možemo saznati samo sopstvenim iskustvom. Naporan rad uvek donese rezltat, a onda je lako reći: NIŠTA NE USPEVA TAKO DOBRO KAO UPEH!

Razgovar vodio: Slobodan Damjanov
Fotografije iz privatne arhive

 

Share on facebook
Share on twitter