sportski magazin

/
/
Luka Mitrović – reprezentativac i vrsni rukometaš

LUKA MITROVIĆ, REPREZENTATIVAC I VRSNI RUKOMETAŠ KOJI JE SVOJ IGRAČKI PEČAT OSTAVIO U DINAMU, METALOPLASTICI I KLUBOVIMA U DANSKOJ, NORVEŠKOJ I SLOVENIJI, GOVORI O SEBI, PANČEVCIMA, BALKANCIMA, SKANDINAVCIMA, LEPOTAMA I MANAMA RUKOMETNE IGRE

Evropski igrač plodotvornih želja

U vašem i našem „Praštanju uspeha“ ovoga puta sledi zaista zanimljiva priča Luke Mitrovića, posebnog sportiste, jedinstvenog rukometaša i čoveka od koga se može dosta naučiti i čije bogato iskustvo valja čuti i primeniti. Jedan je od poslednjih izdanaka poznate rukometne škole pančevačkog Dinama, reprezentativac, igrač koji već godinama pleni pažnju ljubitelja sporta van granica Srbije. Posle četiri odlične sezone u Skandinaviji, skrasio se u Sloveniji, gde smo sa igračem nesvakidašnje sportske sudbine, za rubriku „Asovi iz komšiluka“, razgovarali o mnogim aktuelnim temama, a najviše o njegovim rukometnim iskustvima na raznim stranama sveta, shvatanju ove atraktivne igre, ambicijama i do sada pređenom sportskom putu

U sportskoj biografiji Luke Mitrovića, momka iz Banatskog Karlovca, rukometaša koji je u Rukometni klub Dinamo stigao sa dečačkim osmehom, nema praznog hoda. Ko ga poznaje, zna da je reč o igraču velikog talenta i neobične snage, osobi koja nikada ne daje ispod svojih mogućnosti. Istina, talenat je jedinstven dar, ali su ipak mnogi propali, verujući da uspeh dolazi samo zbog darovitosti. Oni vredniji i razumniji znaju da kad na vreme shvate etiku napornog rada, onda je uspeh u sportu, kao i u životu – zagarantovan.

OD JUGA DO SEVERA EVROPE I – OBRNUTO

Kada se Luka Mitrović pojavio u Pančevu, kod Vlade Vidića, nekada najboljeg mladog rukometaša Jugoslavije, potom trenera mlađih kategorija u pančevačkom klubu iz Masarikove ulice, nije bilo dileme: S ovim momkom ima šta da se radi. Osim što je želja za napredovanjem bila uočljiva, videlo se da je marljiv i uporan i da zna da uoči i ispravi eventualne greške. Takve osobine su mladog Luku veoma brzo dovele do prvog tima Dinama, jer ga je, pre kao dečaka nego tinejdžera, u najbolju postavu uveo Nikola Marković, rukometni vizionar, strateg čije je znanje neupitno, a uloga u sportu jasna.

Tako je počela jedna sjajna rukometna karijera, jer njegove fenomenalne igra u Dinamovom žuto-crnom dresu nisu ostale nezapažene. Zato nikome nije bilo čudno kada je talentovanom Mitroviću stigao poziv iz šabačke Metaloplastike. Ostaće zapamćena utakmica u kojoj je Luka, igrajući za „čivijaše“, gotovo sam pobedio donedavno svoj Dinamo. „Takav je sport“, kratko je objasnio zašto je baš protiv Pančevaca „zapeo“, a takav je i Luka Mitrović.

Za mnoge je bilo iznenađenje kada je otišao u Dansku. Na početku internacionalne karijere mnogo mu je pomogla Pančevka Olja Kecman, sjajna rukometašica koja mu je bila više nego predusrteljiva u hladnoj Skandinaviji. Zato se Luka Mitrović, brže nego što je uobičajeno za momka sa juga, lako prilagodio novoj sredini. Bilo je tamo i tada zanimljivo, sa sportske strane gledano. Igrao je za nekoliko danskih klubova i uvek bio među najboljima. Zatim ga je sportska sudbina odvela u Norvešku, gde je osvojio titulu prvaka sa Elverumom. Tada je Luka konačno došao do svog sportskog vrhunca, jer ovaj uspeh za sada najviše sija u karijeri našeg sagovornika.

Iako je u Norveškoj došao do sportskog Olimpa, krenuo je dalje u ostvarivanju sportskih želja. Ima nešto posebno u motivaciji junaka naše priče, jer mu je svaka želja bila plodotvorna. Zato se nije mnogo dvoumio kada je usledio poziv iz Slovenije. Stigao je u Rudar iz Velenja, gde je branio boje ovog kluba i SEHA ligi. Međutim, Luka Mitrović je ponovo promenio sredinu. Od ove sezone igra za Celje, najpoznatiji rukometni klub u nekadašnjoj jugoslovenskoj republici, prvaka Evrope, družine koja ima posebno mesto u rukometnom svetu, a i za pančevačke poklonike rukometa. Podsetimo da su za ovaj klub nekada nastupali i naši sugrađani, rukometaši svetskog glasa – Dejan Perić i Žikica Milosavljević, nezamenjivi reprezentativci naše zemlje, s kojim su stigli na vrh Starog kontinenta 2004. godine.

SPORTISTA NEUNIŠTIVOG KORENA

Luku Mitrovića sam upoznao dok je stasavao u Dinamu. Oduvek je bio drugačiji od vršnjaka, nekako zreliji. U svemu što je radio bio je poseban, odlučan da uspe. Držao se Nikole Markovića, njegovih saveta, pa se slobodno može reći da mu je nekadašnji trener sportski otac. Dok je igrao u Srbiji, pamtim ga kao organizatora svega dobrog. Podsećao me na one junake modernog doba: sportiste koje na igralištu ne možemo ni mišlju da pratimo. Sve što je lepo moglo se videti u njegoj igri. Kad je na terenu, to sam primetio, želi da pobeđuje svakog svog rivala koga je gledao pomalo ispod oka.

Elem, o Mitroviću pišem i govorim već godinama. Uvek smo imali odnegovan odnos, rekao bih da je to više od sportske učtivosti. Često me se setio kad je bio na nekim pripremama sa srpskom reprezentacijom, pa bi mi preko posrednika dostavljao majicu, ili neku drugu sitnicu sa nacionalnim obeležjem. Nedavno, kada sam sa pančevačkim Dinamom putovao u Velenje, na meč SEHA lige protiv sa Rudara, bio sam siguran da ćemo se sresti. Tako je i bilo. Dok sam odmarao u hotelskoj sobi, zazvonio mi je telefon. Javio se Ivan Petković, prvi trener žuto- crnih i pozvao da siđem do obližnje poslastičarnice. Tamo me je čekalo dobro poznato nasmejano lice Luke Mitrovića.

Nema sumnje, Luka je sazreo kao igrač, ali i kao čovek. Deluje zadovoljno, iz svake izgovorene reči oseća se sigurnost i vera u ono što govori. Dok nisam uključio diktafon, upoznao me sa svojom suprugom Ivanom, kao i sinom Jakovom. Zajedno su u Celju, a vidi se, čak i na prvi pogled, uživaju u Sloveniji. Iskreno, bio sam oduševljen. U poslednjih pet godina selio se često iz države u državu po Evropi, ali se stiče utisak da ga ništa od toga ga nije loše okrznulo. Mitrović je pravi sportista, neuništivog korena. Malo smo se dogovarali u vezi sa ovim intervjuom za „Praštanje uspeha“, a sve vreme sa nama je bio zajednički prijatelj, Ivan Petković, osoba koja zna svaki detalj iz života rukometnog asa.

Pre nego što pročitate o čemu smo razgovarali, želim da se pohvalim koliko je važno imati prijatelje u poslu kojim se bavite. Reč je o ljudima koji razumeju koliko je bitno promovisati dobru ideju, širiti pozitivnu energiju i učestvovati u nečemu jedinstvenom u javnom prostoru naše zemlje. Zato hvala još jednom Nenadu i Filipu Periću, vlasnicima Geovizije i Finet-inženjeringa, kao i njihovim saradnicima, što su i ovoga puta pomogli da se i ovaj tekst nađe pred našim sve brojnijim čitaocima.

BALKANCI I SKANDINAVCI – DVA RAZLIČITA SVETA

Voleo bih da na početku ovog razgovora mojim čitaocima govoriš o razlici koja postoji, mislim na sportsko poimanje, u Skandinaviji i, recimo, ovde u Sloveniji.

– Najbolje je da ti kažem da je reč o dva različita sveta. Iz Srbije sam, pa mi je jasno kako se živi u Sloveniji, ali mislim, kada bi direktno odande došao neki sportista, doživeo bi kulturni i svaku drugu vrstu šoka. Doživljaj samog sporta, kako se trenira i niz drugih detalja, sve je to mnogo drugačije na severu Evrope. Ne potcenjujem nikoga, ali mislim da, u odnosu na ceo Balkan, svaka prednost je na strani Skandinavaca.

Evo nas u Sloveniji, sedimo u Velenju, prati nas kiša već dva dana. Ti si sada u RK Celju, ali sportsku priču u ovoj zemlji započeo si baš tu, u Rudaru. Pričaj mi malo o tome, tvom boravku u ovom živopisnom gradiću.

– Kada sam igrao za velenjski Rudar, izgubili smo u kvalifikacionom turniru za Ligu šampiona,a kasnije smo poraženi od Berlina, pa ostali i bez drugog po značaju takmičenja u Evropi. Nastupali smo samo u SEHA ligi, igrali utakmice u nekom čudnom ritmu, na svakih dvanaest – trinaest dana. Tek u kasno proleće smo se priključili slovenačkom prvenstvu. Za mene, kao profesionalca, to je delovalo dosta slabo, a na kraju sam se i razišao sa Rudarom.

A, kako si se snašao u Velenju, s obzirom na četiri provedene godine u Danskoj i Norveškoj. Malo je ovo mesto, zar ne?

– Nisam ja ni gore, u Skandinaviji, živeo u velikim gradovima. Svi su oni bili mali, kao što je i Velenje. Tako da je van rukometa – to bilo to. Mogu ti reći, kad su me pozvali odavde, samo sam razmišljao o tim sportskim motivima, ali i o konkretnoj ponudi. U glavi mi je bilo jasno da želim da igram u jakom evropskom takmičenju, a oni su bili takav potencijalni kandidat. Takođe, a to želim da istaknem, nije bilo zanemarljivo što sam sada dosta bliže kući. Nažalost, nije se dogodilo to sa sportske strane, a već sam ti objasnio razloge, tako da smo se prijateljski razišli.

Da li si u Celju srećniji?

– Pa, moglo bi se reći. Sve ono što je izostalo u Rudaru, ovde se dogodilo. Razlika je u mnogo čemu, trener ima u mene više poverenja. Igramo Ligu šampiona, ponovo smo u Seha ligi, dobar je ritam odigravanja utakmica, na svaka tri – četiri dana, a to je ono što sam želeo.

„CELJE“ JE GIGANT, DRUGIMA ZA UGLED

Mi koji ozbiljnije pratimo sportska zbivanja, znamo mnogo toga o RK Celje. Bili su prvaci Evrope, igrali su za njih Dejan Perić i Žikica Milosavljević. Ipak, otkrij mi neki poseban detalj u vezi sa ovom sportskom družinom. Da li te je nešto posebno impresioniralo?

– „Celje“ je rukometni velikan. Čim uđeš u dvoranu, osete se duhovi prošlosti. Ljudi koji rade u klubu su novi, ali veoma ozbiljno shvataju svoj posao. Sve izgleda sada moderno, sveže. Oni su angažovali mlade igrače, a mislim da je RK Celje jedan od najmlađih u elitnom evropskom nadmetanju. Prosek je oko 23 godine. Čelnici kluba dosta rade na stvaranju, pa onda i prodaji mladih igrača. Možda je to put kakav bi i mi, u našoj zemlji, mogli da usvojimo. Dvorana u Celju je stalno puna. Od osam sati do kraja dana vežba se rukomet. Pravi je to gigant. Možda se više nikada neće desiti da budu najbolji u Evropi, ali ta titula osvojena 2004. je tu, zapisana i niko im nikada to ne može oduzeti.

Ima nekih detalja koji su na mene ostavili poseban utisak. Recimo, mi smo ovede već dva dana. Tvoj trener, Branko Temše, video se sa Petkovićem, srdačno se pozdravio, dugo su razgovarali,vidi se da je reč o sportisti – gospodinu. Kako na to gledaš?

– Mene to nije nimalo čudno. Imaju Slovenci tu dozu sportskog bezobrazluka, ali nemaju želju da bilo koga potcenjuju ili omalovažavaju. On može da se pohvali titulama, ali neće nikada da prođe pored tebe, kao ne vidi te. Ima sportsku kulturu i poštuje svakoga, bez obzira što ste im protivnik. Tako ja to vidim.

Primetio sam dva detalja, u vezi sa RK Celje. Naravno, kad si uspešan, onda to tako ide. Prvo, ceo tim vozi super kvalitetne autmobile(audi), a oprema u kojoj nastupate je Najk. Reč je o najkvalitetnijem brendovima na tržišu. Mislim, uopšte, da li je to ovde uobičajena praksa? Ipak pričamo o rukometu.

– Ima tu i sreće. Da bi došao do tog nivoa, treba da igraš Ligu šampiona, da se promovišeš u Evropi, a sa RK Celje je takav slučaj. U klubu igraju internacionalci, oni u tim automobilima i u toj opremi predstavljau ono najbolje što se može videti u Sloveniji. To je ta sportska, ali i ekonomska, logika. Kad se to zna, lako je. Teže je bilo doći do tog nivoa – biti najbolji u Evropi.

MODERNI RUKOMET SU GOLOVI I ATRAKCIJA

Da malo popričamo samo o rukometu. Da tako kažem, savremenom rukometu. Ti si bio akter i kada je sve bilo mnogo sporije, a i sada kada se trči svih šezdeset minuta i kada golovi „sevaju“ svakog minuta. Kako gledaš na te promene u koncepciji ove igre?

– Rukomet je doveden to toga da sve bude mnogo zanimljivije za gledaoce. Problem je što ispaštaju igrači. Igramo non-stop, praktično, sreda – subota. Recimo, u Nemačkoj imate dvadeset klubova u najjačoj ligi na svetu, plus Liga šampiona. Mislim da do maja prve tri ekipe odigraju preko sto utakmica, što je izuzetan napor za telo. Najbolji je primer Duvnjaka u Kilu. Mašina se pokvarila i mora da se „podmaže“, da malo drugačije prokomentarišem ono što svi znaju. To je šou, to je biznis. Traži se što više golova, atrakcija, a današnji rukomet je baš to.

Dok pričamo o rukometu, ne želim da propustim priliku da te pitam o RK Dinamo. Evo Pančevaca u SEHA ligi. Da li si prijatno iznenađen?

– Baš tako. Drago mi je zbog grada, kluba, igrača, trenera koji mi je prijatelj. Pančevo je oduvek mnogo značilo u srpskom rukometu, kao i Šabac, Kać i neki drugi centri koji su bili prave sportske oaze. Pomoć grada je ono pravo. Mesto Dinama je ovde, da igra SEHA ligu, da bude među prva dva srpska kluba, a treba razmišljati u narednom periodu i o tituli. Što da ne?!

A, šta misliš o generacijama sportista koje dolaze. Da li imaš utisak da je, mislim pre svega na našu domovinu, sve manje novih rukometaša. Kako da se takvo stanje popravi? Šta da se radi?

– Treba imati veliki klub u jednom gradu, recimo da je taj grad naše Pančevo, da igra Ligu šampiona i – to je to. Naravno, da bi se stiglo do tog nivoa, mora se ulagati i u toj reči leži tajna. Svaki segment mora da bude usaglašen. Evo, sada, dok Dinamo igra u SEHA ligi, ta euforija mora da se iskoristi. Znaš šta je interesantno? Zvali su me ljudi, koji baš i ne prate rukomet, išli su da gledaju prvu utakmicu u Pančevu, između Dinama i Metalurga. Kažu da je sve bilo veoma zanimljivo, drugačije. O tome ti pričam.

Stigli smo do kraja našeg razgovora. Uvek na ovom mestu pitam o fenomenu praštanja uspeha. Kako gledaš na tu pojavu?

– Teško je to razumeti. To je problem nas Balkanaca. Boli nas više tuđi uspeh nego naš neuspeh. Živeo sam u zemljama gde se ceni uspeh. Treba na uspeh gledati sa vedrije strane. Ipak, mislim da se kod nas još dugo to neće promeniti.

Luka Mitrović je odavno navikao na neprijateljske straže na igralištu. Viteški je nekada, kao i sada, s njima izlazio na kraj. On je na vreme shvatio šta znači uzvišeno, najviše, najdublje… Njegovo delo, mada ima još da se igra, što bi se reklo, već nosi poseban pečat. Kad ga pomenete kod ljudi koji ozbiljno prate rukometnu igru, možete čuti samo reči hvale. Uopšte se nije promenio kad je reč o odnosu sa prijateljima, a to je odlika dobrih, poštenih i odgovornih ljudi. Da li su pred Lukom Mitrovićem tek pravi uspesi, pokazaće vreme. Međutim, ono što je do sada postigao, možda su dobri primeri za one koji se tek odlučuju šta će, kako će i na koju će stranu.

Razgovar vodio: Slobodan Damjanov
Korišćene fotografije sa Interneta, kao i snimci autora teksta za vreme razgovora

 

Share on facebook
Share on twitter